Roman za koji svi mislimo da smo ga pročitali u mladosti

(Roman vijeka: nesvakidašnje pustolovine 'Jadnika' - The Novel of the Century: Extraordinary Adventures of 'Les Miserables'; David Bellos; Particular, London, 2017; 307 str.)

U Igoovoj biografiji Grejema Roba čitamo o francuskoj kritici što je Zolu naposljetku morala uporediti sa Viktorom Igoom. Tu je intelektualna naklonost ipak prevagnula ka Zolinoj "borbi za pravdu", nasuprot Igoove težnje u romanu Jadnici (1862) kod koje je… "najvećma ispoljeno milosrđe i razumijevanje".

Nesporno je da je Zola bolji pisac od Igoa, ali, vrijedi naglasiti, isključivo zbog toga jer je umnogome svedeniji. Međutim, Zolina borba za pravdu, koja nipošto nije varka, u suštini se nalazi u oku posmatrača. Drugim riječima, "pravda" nije nimalo svrsishodnija od vječito labilne čovječije iskrenosti. Po tom pitanju, Igoova "naivna" ideja o milosrđu i razumijevanju sadrži daleko više smisla; pravda, sama po sebi, može da posjeduje više definicija, dok čovjekovo iskupljenje i opraštanje ima samo jednu.

Zola je tako više hvaljen jer se on u svojoj fikciji "bori", dok Igo pretežno "jadikuje". Uostalom, naslov Jadnici najbolje govori o njegovoj temi. Svih 1,500 stranica romana natrpane su upadicama o neuviđavnom socijalnom stanju tokom ere 1815-1835.

Primjera radi: zbog par likova koje bitka kod Vaterloa tek marginalno povezuje (ona ponajviše funkcioniše simbolično), Igoa će navesti da nam predstavi čitavu, i dijelom nerazumljivu, bitku u eseju dugom 50 stranica - i to neće biti jedini esej. Tako da su Jadnici koliko zagušeni toliko su i dozlaboga otvoreni i, žalosno, najčešće lišeni humora i ironije. Iako je fikcija Jadnika nepremostivo senzacionalističkog karaktera, njena međučinska esejistika je tu i tamo okrijepljena izvanrednim citatima o vjekovnom nedostatku pravde među lumpenproletarijatom.

Shodno tome, knjiga je previše aromatična za varenje, ali je izuzetno dobra za dušu. I 1,500 strana koje bi se svele na 800 sigurno bi bolje zvučale, za razliku od Mobi-Dika koji bi tek postao prohodan s onih 250-ak strana gdje se konačno može locirati kakva-takva prozodija odvojena od (prepisanih) stručnih odrednica. Jer samo iskrivljena američka kulturološka logika može da prihvati Melvilov konfuzni (a suštinski i plitki) enciklopedijski ep o ribanju kao mitsko djelo svojstveno novoj i jedinoj državi utopijskog kvaliteta napravljenoj tako da je navodno podignuta na Džefersonovim moralnim principima (iz Deklaracije o nezavisnosti), a da pritom u zapećak stavi Melvilovog Notara Bartlbija, kao što je prethodno identično uradila sa cjelokupnim opusom E.A. Poa.

Zanimljivo je da Igoovi Jadnici, iako su započeti 1845, te ostavljeni za neko inspirativnije doba, dosta duguju Diminom Grofu od Monte Krista (1845) - jer šta je Žan Valžan osim Edmond Dantes bez crta gnjeva i osvetoljubivosti? - ali onamo gdje Dima za formu odabira čistokrvnu pustolovinu, Igo se hvata za ništa manje uzbudljivu "socijalnu" avanturu. Svakako bi Belos prvi potvrdio da je analogija Valžana sa Hristom daleko umjesnija. Igoov roman na mahove budi sjećanje i na određene ideološke note iz engleskog triler-političkog klasika Kejleb Vilijams (1794) Vilijama Gadvina.

Belos, autor ovog ljubavnog pisma Jadnicima, što je Igoa pročitao tek u poznijim godinama i shvatio da u rukama drži nešto odista monumentalno, u studiji nabraja brojne romane, ali nijedan od onih na koje Jadnici zapravo donekle i liče. A ako već i treba da odabere neki uticaj na Jadnike, Belos uzima Misterije grada Pariza (1842-3) progresivnog socijaliste Ežena Sia.

Belos takođe tvrdi da je "sveobuhvatnost" riječi miserables, kako se roman zove u originalu, doslovno neprevodiva na bilo koji drugi jezik, osim možda na engleski (wretched), ali zbog čega je svejedno i na engleskom govornom području zadržan slikoviti francuski naslov. Kad smo već kod toga, naša riječ "jadnici" sasvim je dovoljno deskriptivna poput francuske i engleske, a isto se može reći i za njemačke i italijanske prevode znamenitog naslova.

Uprkos opipljivom vjerskom misticizmu kojim je priča protkana, Jadnici su i dalje pretjerano ličan roman koji, ako već ne podupire neku crkvu, onda simplifikovano propagira teizam. (Igo je bio vjernik, ali nikada i pripadnik neke crkve.) No, Flober ga je očito drukčije ukapirao, s obzirom da je zbog prezasićenosti tržišta Jadnicima bio prinuđen da odloži publikaciju svojeg romana Salambo za šest mjeseci. "Ova knjiga je napisana za katoličko-socijalističke seronje i za filozofsko-jevanđeljsku družbinu", tako je on u jednom pismu razjasnio Igoovo remekdjelo.

Aleksandar Dima u stvari najpribližnije opisuje doživljaj čitanja Jadnika kad je priznao da se tada osjeća "kao da pliva kroz živu".

Najveći problem Igoove priče leži u tome što je Autora nemoguće sakriti, pa čak i pošto skrenete pogled s knjige. Autor stoji za govornicom i direktno se obraća čitaocu, i to najčešće sa sudijskim čekićem u ruci; u izvjesnoj instanci Autor čak pominje i vlastite rođake. I još bolje: Autor vas nerijetko upozorava kad treba da naiđu minuti za tugovanje, a kada minuti za radovanje. Pa je zbog toga sasvim prirodno da mnogi vrlo brzo odustanu od onolikog pridikovanja što fikciji zna da dođe poput smrtne presude. (Ovdje se sjetite pogubnih repeticija u Don Kihoteu i njegovog nevelikog duga Sofoklovom Ajantu.)

Najzad, sam Belos kaže da je upoznao više ne-intelektualaca nego intelektualaca koji su Jadnike pročitali od A do Š. Tako je vjerovatno s razlogom.

Entoni Bardžis je napisao da je u sebi likovao kako je Jadnike uspio da je pročita za dva dana i jednu noć: "'…Ali zar nisi bio svjestan njene tupavosti, nebitnih stvari, popovanja, sentimentalnosti, nemogućnosti, melodrame?' Ovome nisam dodao: 'Ali i veličanstvenosti.' "Stoga pretpostavljam da se radi o velikoj knjizi" zaključuje Bardžis, "jer ona ne može samo biti dobra."

Vječito na strani siromašnih (a uz to, i na strani svih vladara i raspuštenih žena), nije ni čudo što su komunisti Igoa odvajkada svojatali. Međutim, Igoa socijalizam nikada nije privlačio, čak se doslovno i borio protiv političke reforme "posao-za sve", za koju je tvrdio da će uništiti Francusku. U Jadnicima zato i ne postoji nikakva kritika kapitalizma niti industrijskog rada. No, Belos ne štedi riječi kako bi pokazao da je Igoovo srce uvijek bilo na strani potlačenih, i da je konstantno zahtijevao da se nešto učini za njih… "mada nije precizno znao šta". Pretpostaviću da su Jadnici onomatopejična verzija te njegove bajkovite zamisli.

Revolucija koju pisac osmišljava u romanu je, de fakto, anti-monarhistička revolucija iz juna 1848. u kojoj je Igo direktno učestvovao. Ni kriv ni dužan, 36 sati je bio na čelu čete nacionalne garde u sukobu protiv pobunjenih radnika na njihovim barikadama u ulici Sen-Deni. Ono što je Igoa prognalo iz Francuske jeste nelojalnost prema političkim naporima Napoleona III da pošto-poto nanovo ustanovi kraljevinu.

Bez obzira što nipošto ne škodi njihovo doštampavanje (u podgoričkim knjižarama se mogu naći dva različita izdanja ovog romana), nisam siguran koliko bi Jadnici bili uspješni ako bi bili napisali danas, dok se opsesivnih knjigâ poput Belosove čini da je uvijek malo. No, ono što Jadnici besprijekorno dokazuju jeste da je 19. vijek bila epoha kada se krojila prava literatura, i onaj ko ne zna ništa o njoj, znaće taman toliko i o modernoj književnosti.

( Ratko Radunović )