Komedijaši

Kada je riječ o Rusiji, u posljednje vrijeme odatle nam stižu teroristi, „prljavi novac“, opore riječi i konzervativne političke ideje, pa je pravo osvježenje kada sa tih hladnih i surovih strana stigne - komedijanje. Mada, u Rusiji ni komedijanje nije bez suza...

Prankeri, kako se to zove. Zajebanti, bio bi pravi crnogorski prevod.

Jedino bi sad veća sprdnja bila da se ispostavi da su Miška V. na aerodromu u Moskvi startovali prankeri? I čitavu akciju izveli na svoju ruku... A mi ih ozbiljno shvatili. Doduše, nije se lako snaći - ruska politika već neko vrijeme izgleda kao da je vode - prankeri... Ili neki slični. Ali, toliko ozbiljni i vjerodostojni.

Na momente je teško prosuditi ko je tu veći komedijaš... Ovi što su zvali ili ovi što su odgovarali.

Pranker je jedno od zanimanja koje je donijelo ovo vrijeme i ekstaza medijske civilizacije. Kao bloger, kao bot, ili već ne znam što. Dok završite rečenicu o tome negdje u svijetu neko je lansirao novu riječ za neko novo zanimanje... Što ne znači da će jednom doći i do vas. Ne zažive sve takve riječi. Ali, izobilje novih „poslova“ nije naivna priča ni u onom klasičnijem, marksističkom, klasnom ključu. Kako nekadašnji poslovi izumiru ili se transformišu do neprepoznavanja, valjda i ide uz ljudsku prirodu da izmišlja nova rješenja. Nove poslove. Kakvo vrijeme - takvi mu i poslovi...

Stari komšiluk: radnik, službenik, učiteljica, alkoholičar, penzioner, novinar, oficir, bankar, panker... Novi komšiluk: lajf kouč, bloger, trend-seterka, mrčendajzer, vegetarijanac, broker, pranker...

On to nije znao, ali i Pupo A, istinski velikan podgoričkog humora, sa svojim legendarnnim skrivenim kamerama s početka devedesetih bio je - pranker. I to kralj za sve ove današnje. Stručnjaci za nove riječi kažu da je odatle - iz skrivene kamere kao TV formata i potekao termin.

Ali, evo ko su bili prvi prankeri. Mnogo prije - prankera. Opisuje Svetlana Velmar Janković u knjizi sjećanja i zapisa o prijateljima Prozraci jednu prekrasnu epizodu iz pedesetih godina prošlog vijeka. Akteri su Mimi Protić, njen kasniji muž, Bora Ćosić, veliki pisac i ona. Tada svo troje mladi pisci... Protić je bio šaljivdžija i sklon komediji - uz to je umio da imitira glas Miloša Crnjanskog. I, odluče da zovu stare pisce, nekadašnje prijatelje Crnjanskog i da im Mimi, glasom pjesnika Stražilova, saopšti da se vratio u zemlju i zakaže susret. Ideja - mladalačka i suluda. Crnjanski je još tužni emigrant u Londonu. Kada bi čili „Dobar, dan, Miloš Crnjanski ovde“, neki su se pravili da ne čuju, neki da ne shvataju, samo se Desanka izistinski obradovala. I sjutradan, u podne, došla na zakazani sasatanak sa nepostojećim Crnjanskim, ispred Narodnog pozorišta. Na vrlo jednostavan način saznali su ko je kakvo čojstvo među nacionalnim klasicima.

Zapravo, Đukanović i Marković se i nisu isprosipali koliko se to može u ovakvim situacijama, a ne vjerujem da im je neka utjeha bila to što su na slične fore nasjeli i neki ozbiljni svjetski igrači. Doduše, uvijek oni koji nisu po volji zvaničnoj Rusiji. Kremlj je najjači producent u Rusiji, što gad da se radi...

Ali, mora se priznati da ovakvi performansi prankera imaju jednu zanimljivu, možda i ljekoviti, notu. Pokazuju, naime, koliko je svijet visoke politike, zapravo, precijenjen. To je takođe jedan porozan entitet, sazdan od malih ljudskih gluposti i slabosti. Ljudi su skloni da visoku politiku doživljavaju kao neku savršenu mašineriju gdje gomila zupčanika radi tačno što treba. Ali, nije baš tako. Hvala prankerima.

Čujem da Rusi vraćaju u Crnu Goru 16.000 flaša crnogorskog vina. Bilo bi lijepo kada bi tolika količina vina otrijeznila Crnu Goru. Bar od pijanstva Rusijom. To je inače nezgodno pijanstvo: lako opija - ali je mamurluk mnogo težak...

( Balša Brković )