Kada je bioskop bio prozor u svijet

Zahvaljujući babi koja bi, čim primi penziju unuku kupila mjesečnu bioskopsku kartu, režiser Gojko Kastratović se vrlo brzo upoznao sa filmom. Toliko ga je opčinila sedma umjetnost da je iz školske biblioteke ukrao knjigu “Osnovi filmske režije” od Kulešova. Vratio je tek nakon snimljenog filma “Neretva” i biblioteci poklonio još tri primjerka, čisto da se oduži što je tolike godine “neovlašćeno” kod njega bila knjiga iz koje je saznavao osnovne stvari o filmu.

A bile su to, prisjeća se Kastratović, koji je gostovao u Nikšiću na tribini “Kultopis“, zanimljive godine kada je bioskop bio zaista “prozor u svijet“.

“Nije sa humorom, jedan dobar poznavalac i teoretičar filma, zaludu rekao da je komunizam srušio film. Kada su vidjeli Ester Vilijams u bazenu gdje pliva, vidjeli su jedan drugi svijet. Onda su došle farmerke koje su nosili Amerkanci, pa koka kola, pa rokenrol, a sve je to preko filma ušlo”, kazao je Kastratović.

Tada je Jugoslavija, kako je kazao, bila zemlja kojoj su zavidjele sve ostale iz istočnog bloka - imala je najširi filmski repertoar, svega nekoliko zabranjenih filmova, dok je onih “prećutanih” bilo mnogo više.

Prisjetio se Kastratović studentskih dana, časova u kafani “Proljeće”, izuzetnih profesora koji su vodili računa o svojim studentima, prve neprijatne situacije kada iz Crne Gore nijesu bili zainteresovani da participiraju u tehničkom dijelu njegovih studija, pa su to uradili iz Zagreba i dvije godine je bio njihov stipendista.

“Bila su to vremena kada su se studiji takmičili u estetici i kvalitetu programa i kada nijesu zaostajali ni za zapadnim televizijama. To je bilo ozbiljno vrijeme gdje su se ozbiljne stvari radile i stvaralo se jedno promišljeno društvo“, kazao je Kastratović koji je diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, na odsjeku za filmsku i TV organizaciju. I onda se, u njegovom životu, desio Veljko Bulajić. Bila je to prekretnica koja će trasirati njegov put.

“Otvaraju se vrata koja nijesam očekivao, koja presudno djeluju na život svakoga čovjeka. To su oni trenuci kada odjednom sa jedne staze prelaziš na drugu i ideš ka drugoj ljubavi“, kazao je Kastratović.

Njegov zadatak bio je da za potrebe snimanja filma “Neretva“ prikupi svu dekomentaciju u vezi sa tom bitkom i izvuče zanimljive situacije, likove. Od tada pa do danas traje njegova saradnja sa Bulajićem sa kojim je zajedno radio kako igrane, tako i dokumentarne filmove.

“Mislim da je u crnogorskoj kinematografiji prvi filmski tandem koji je trasirao put crnogorske kinematografije bili Veljo Stojanović i Ratko Đurović. Stvorili su 'džadu' kojom je kinematografija mogla da krene i krenula je. To su bili ozbiljni filmovi. Oni su napravili film 'Četiri kilometra na sat', devet godina prije 'Amarkorda', devet godina ispred Felinija. Crnogorska kinematografija nikada to nije registrovala“, istakao je Kastratović.

Onda slijedi novi tandem - Veljko Bulajić, Ratko Đurović i Stevan Đurović, trio u kome je bila utkana Bulajićeva epska naracija, lirika Ratka Đurovićeva “začinjena” blagim mediteranskim humorom i racionalizam drugog Đurovića.

U vremenu kada je krenuo raspad Jugoslavije tada, kako je kazao Kastratović, “primitivne pameti” su počele da se odriču svojih velikih umjetnika. Crna Gora je bila, kako je istakao, jedina bivša republika koja se nije odrekla svojih, mada ih nije ni prihvatala.

Filmovi Martinovića i Marinovića odrediće drugačiji put

Savremena crnogorska kinematografija se, smatra Kastratović, u toku zadnjih političkih događanja potpuno izgubila. Onda su uslijedile krize, pa i kriza filma.

“Sve se svelo na petoparačke priče, teme, tobože komercijalne. Mislim da je sve to bilo jad i čemer i da to nije i neće, siguran sam, pripadati crnogorskoj kinematografiji“, kazao je Kastratović.

Prema njegovim riječima dva filma koja su se sada pojavila odrediće drugi put crnogorske kinematografije, onaj pravi koji joj i pripada. To su filmovi “Igla ispod praga“ Ivana Marinovića i “Vrijeme između nas“ Andra Martinovića .

“Ne ove Karadžićeve 'Na pjeni od mora', 'Kličevo', ili ne znam kako se zove. Te kinematografije više nema. To je izakano. To je jedna primitivno-ruralna psihologija ljudi. U početku svi kreću da imitiraju Živka. On je neponovljiva osoba, ne može se imitirati. Svako ko pokuša da radi kao Živko je plagijator“, poručio je Kastratović.

Saradnja sa Ratkom Đurovićem i osnivanje Crnogorske kinoteke

U razgovoru koji je sa Kastratovićem vodio režiser Andro Martinović, bilo je riječi i o njegovoj saradnji sa Ratkom Đurovićem, o serijama i filmovima preko kojih su željeli da Crnogorce upoznaju sa manje poznatom ili zaboravljenom istorijom, sa glasovitim crnogorskim junacima, ali i o žalu što je dosta velikih ličnosti “nestalo, a da kamere nijesu zabilježile njihov rad, život”.

“To je strašan nemar prema svojoj prošlosti. Toliko mi malo znamo o našoj prošlosti, i prosto je nipodaštavamo. Da drugi imaju te stvari koje mi imamo od toga bi bio napravljen ogroman intelektualni kapital”, kazao je režiser filma “Pusta zemlja”. Kastratović se ne bez ponosa osvrnuo i na period stvaranja Crnogorske kinoteke čiji je bio prvi direktor i koju su uspjeli, kako je kazao, da sačuvaju od zapošljavanja “snaha i svastika”.

Član je Matice crnogorske i Udruženja filmskih stvaralaca Crne Gore i dobitnik najvećeg državnog priznanja - Trinaestojulske nagrade.

( Svetlana Mandić )