Podgoričko slijepo crijevo

Grad funkcioniše kao veliki organizam. I on ima srce, arterije, vene i kapilare, pluća, mokraćne kanale, probavni trakt, nervni sistem, a ima i mozak, zaštićen lobanjom poznatom i kao zgrada uprave. Da bi mu metabolizam bio što brži i da ne bi došlo do kolapsa, tu su razne medicinsko-higijenske službe. Učinak im se vidi u svakodnevnim organskim procesima.

Grad takođe ima sklonost ka tjelesnim modifikacijama. Procjena je da u Podgorici trenutno živi oko 250.000 stanovnika, što je uvećanje za trećinu u odnosu na popis iz 2011. U posljednjih šest godina Glavni grad se prejeda, što se odražava na njegove vitalne funkcije. Unio je previše kalorija, premašio sopstvene gabarite. Otromboljen je, spor i zapušten. A sve češće se javlja i onaj misteriozni podrig od kojeg se danima širi zadah.

Kod obilnog unosa hrane desi se da neki djelić završi gdje nipošto ne bi smio – u slijepom crijevu. Specifičnost Glavnog grada je u tome što je razgranao čitavu mrežu slijepih crijeva, koja služe kao prinudna skladišta nagomilanog materijala. U njima se uglavnom kriju smeće i automobili. I tako su slijepa crijeva silom prilika dobila ulogu pribježišta za sve ono što standardni organi ne mogu da svare.

Posebno mi bode oči crvuljak u samom centru Podgorice. Par desetina metara kvartovske slijepe ulice, koja je s jedne strane otvorena, s druge zatvorena baštom lokala, a sa strana omeđena parking mjestima i pojasom zemlje uz trotoar. I pošto je lišena propusnosti videćih ulica, mnogi vozači vidjeli su u njoj priliku za alternativno parkiralište. Na ruku im ide to što nema znaka „zabranjeno parkiranje“. Komunalne službe nijesu ni slutile na kakvu dosjetku mogu doći buntovnici za volanom, ogorčeni na numerisana mjesta, skupe garaže, ili istrajni u želji da doskoče svakom obliku nametnutog reda.

Prazno parče asfalta, kojim bi trebalo da se koriste automobili sa onih nekoliko regularnih mjesta, prolaznici, stanari okolnih zgrada i mačke site podrumskog života, svakoga je dana zakrčeno stajaćim automobilima. Desi se da je čitava slijepa ulica ispunjena četvorotočkašima, međusobno udaljenim svega nekoliko centimetara. Na prvi pogled čini se da imamo veliki problem: kako da izađu oni što koriste regularna parking mjesta, ili oni što su zakucani za sami kraj ćorsokaka. Malo bolje osmatranje rješava enigmu. U svakom automobilu – koji stoji na putu nekom drugom – nalazi se papir s brojem telefona. Katkad i vizitka. Obično na instrument tabli, tačno ispod šoferšajbne. Dakle, ako oćeš da se isparkiraš, pozovi onoga koji te blokira i napusti parking bez galame.

Međutim, ako zalutala hrana predugo stoji u slijepom crijevu – ono zna da se upali. Tad bi na scenu trebalo da stupi hirurg, a ako njega nema, unesrećeni organizam mora sam da se snalazi. Što da radiš onda kad ti ne pomaže pomjeranje jednog automobila, pošto se iza njega nalazi još nekoliko nepropisno parkiranih? Da li da zoveš prvog iza sebe, pa on sljedećega i tako redom, ili treba sve sam da ih alarmiraš? Što ako nemaš na računu? Ili prosto ne koristiš mobilni telefon? Ili, ne daj bože, nekoga ne možeš da dozoveš jer je zaboravio da ostavi broj?

Ulovio sam jednom scenu u kojoj očajna djevojka kao da rješava saobraćajni rebus.

Krenula je da okrene broj prvog blokera, a onda je shvatila da je on ne može odblokirati zbog nekoliko drugih koji blokiraju i njega samog! Ako postoji transfer blama, sigurno postoji i transfer osjećanja bespomoćnosti. Kako li se tek ona osjećala kad sam ja sa bezbjedne distance ubrzano disao i trljao dlanove o pantalone.

Sve bi bilo prihvatljivije, kako-tako bi se prizvao razuman razlog, da se na svega desetak metara od slijepog parkinga ne nalazi garaža na četiri nivoa, koja je tokom cijelog dana barem 40% prazna. Jedan sat košta nekoliko desetina centi. Postavlja se pitanje da li blokeri nabijaju teškoću i sebi i drugima na pleća isključivo zbog škrtosti, ili misle da je garaža isuviše sofisticirana za njihovu tehničku pismenost? Ili ih samo vuče onaj nagon za poštovanjem vlastitih računica, bez obzira na mogućnost izbijanja mučnih situacija, kakvima sam prisustvovao nekoliko puta.

„Što sviraš toliko? Lijepo sam ostavio broj telefona.“

„Zato što nemam na računu. Sad sam ja kriv što sam blokiran?!“

I tako dalje.

Još nešto – ima ovdje materijala i za socio-psihološke analize. Kao po nepisanom pravilu, većinom su oni što blokiraju vlasnici luksuznijih auta, dok se u garaži mogu sresti i primjerci na izdisaju. Zadržavam se na opažanju; tu se okončava moja sposobnost uzročno-posljedičnog povezivanja. Izokrenuta logika se nameće kao standard. Vlasnici džipova određuju nova pravila igre, prevaspitavaju grad.

Ljudska priroda i u najbanalnijim prilikama pokazuje potencijal za nametanje ličnog interesa, bez obzira na štetu po drugoga. Zato i grad, bez odgovarajuće upletenosti javnih službi, sve više liči na organizam čiji se pojedini djelovi otimaju kontroli, zasnivajući zasebne mehanizme. Krećući se ulicama, mi zapravo opipavamo prolaze između manjih ili većih anarhija. Ne treba se čuditi ako ti u šetnji na glavu padne kesa smeća, niti kad te sačeka očerupani auto – novopalanačkom žigosanju teško je umaći. Moguća si kolateralna šteta čak i kad se najmanje nadaš. Prizor djevojke ukipljene kraj blokiranog auta kafkijanska je paradigma našeg vremena.

( Nikola B. Nikolić )