Druga nezavisnost

Treba ozbiljno shvatiti što režim o sebi govori. Nije to prosta propaganda, to su direktive po kojima se ravnaju svi na kojima sistem počiva. Nebrojeno puta ste čuli - naša vlast i država su isto, Đukanović i Crna Gora su sinonimi. Čujte i odjek. U susret jedanaeste godišnjice nazavisnosti, država je dosula deset i po miliona eura Acu Đukanoviću samo za slučaj Limenka. Koja simbolika - skoro million za svaku godinu. Pitanje ko će zbog toga odgovarati bazično je pogrešno. Pravo je pitanje - ko je dosad i ko će ubuduće biti nagrađen. Niko u tužilaštvu i sudstvu ko je radio na ovom slučaju ne smatra da je njihov poraz to što su nekažnjeno otišli naši milioni Đukanovićima. Oni slave uspješno obavljen zadatak. Svi, od vrha pa naniže, očekuju nagradu. Dobiće je. Pratite njihova imena i karijeru.

To je stvarnost Crne Gore. Ove zastave na vjetru, crveni tepisi i službeno paradno slavlje su prividi. Đukanović uredno testira granice smisla ove države. Nije sam. Da li je slučaj utrefio, tek uoči praznika Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore i Đukanovićev najbolji drug, oglasio je povratak na javnu scenu. On bi da bude strateg, uža specijalnost borba protiv NATO-a. Ko god je smislio Bulatovića, vješto ga je smislio. On, naravno, ne može pobijediti Đukanovića, niti ispisati Crnu Goru iz NATO-a. To mu nije ni svrha. On i Đukanović su tu da udruženim snagama, s različitim predznacima, šire besmisao i guše alternativu u Crnoj Gori. I najvatreniji pobornik NATO-a vidi da je Đukanović proces ulaska u taj savez odradio tako da još više produbi podjele i Crnu Goru učini iznutra ranjivijom nego što je bila. Bulatovićev najavljeni juriš na NATO biće živ dokaz da je Miloševićeva verzija boja sa mračnim svjetskim silama tu, da nikad ni odlazila nije. Svi koji pamte devedeset devetu i NATO bombardovanje, pamte i ovo: jezivi strah nije dolazio kad bi se oglasile sirene za uzbunu, dolazio je iznutra, iz utrobe Crne Gore. Šikljao iz naših mrakova i bjesova.

Teški dani idu za opozicione partije i civilne pokrete koji neće da poziraju kao režimski manekeni. Bulatović je povratak prošlosti koja je prestala da se prerušava. On bi, veli, da Crna Gora s Beogradom ima isti odnos kakav ima RS. To Đukanoviću treba, da se isprsi da brani tekovine maja, da lakše kao izdajnike žigoše sve koji su na referenedumu glasali drugačije, i da za izdajnike proglasi sve koji bi da im pruže ruku saradnje. Kao da ga je prepisivao, oglasio se, s druge strane barikade, lider NOVE Andrija Mandić porukom Demokratama i Aleksi Bečiću, da je crna bruka i izdaja svesrpskih ideala to što je česititao građanima Crne Gore Dan nezavisnosti. Uprkos dugotrajnoj opsadi, režim ne može uništiti Demokratski front. DF se može razoriti samo iznutra, ovakvim povratkom Andrije Mandića u predreferendumsko stanje. Na mjesto poraza.

Očit uspon Demokrata može se objasniti i time što grade profil postreferendumske stranke. Oni okupljaju i nekadašnje pristalice zajedničke države sa Srbijom i izvorne suvereniste. I mlade, koji i ne pamte ta vremena. Tući će ih sa raznih strana, tamo gdje su najosjetljiviji. Od Alekse Bečića i njegovih saradnika zavisi hoće li umjeti da sarađuju sa ostalom opozicijom, ili su uzletjeli da bi što brže pali.

Pred Crnom Gorom je borba za drugu nezavisnost ili joj, zaokupljenoj lažnim bitkama, slijedi civlizacijski sunovrat. U realizaciji projekta poništenja Crne Gore, devedesetih su se upregli najgori - ovdje i gazde im u Beogradu. Projekt monopolske, kvazi suverene Crne Gore, realizovali su oni isti, prepakovani, uz podršku najgorih iz Evrope i svijeta, u saradnji sa najgorima iz komšiluka. U oblikovanju i ostvarivanju ideje druge nezavisnosti, bili bismo na tragu najboljega što danas svijet nudi. Boreći se za svoju građansku slobodu, protiv monopola i nasilja vlasti, za solidarnost i pravo drugačijih i ranjivih, postali bismo dio globalnog pokreta otpora, globalnom ultramonopoloskom sistemu, koji prijeti da sprži planetu.

Ove su sedmice opet protestvovale majke sa troje i više djece kojima su dodijelili doživotne naknade pa ih prevarili. Trebalo ih je vidjeti onih noći dok su pred skupštinom štrajkovale glađu kako umorne spavaju poređane jedna uz drugu. Samo se moglo čuti kako dišu. I možda sanjaju. Ispred njih usnulih, kao bedem države bdili su, u smjenama, dobro opremljeni policajci. Prizor je izgledao bolno nestvaran. Samo, ima to smisla. Vlast se boji jedino sna onih koje nije pokorila.

(Monitor)

( Esad Kočan )