Crvene fontane

U ovoj današnjoj zatvorenoj i u sebe usukanoj Crnoj Gori, ni riječi o hapšenju aktivista/kinja koje se suprostavljaju klero-nacionalizmu u Hrvatskoj. One su na ulici, sjedeći mirno, zaustavile kolonu. Kolona je potegla mračnjačku politiku protiv ženskog prava na izbor.

Mi sem političara izgleda da nemamo teme. Mediji prepoznaju temu isključivo u upadu u parlament kao što su prije nekoliko upali u Sobranje. Ili čekamo temu koju nam novinari na mig političara iznjedre.

Koliko smo mi ispod ovih dešavanja pokazuje kontinuirano istrajavanje na polarizaciji bilo koje teme, od nacije do akademije. Ipak nacionalni i vjerski identitet prednjače. I mi se u toj temi utapamo kao neplivač u rijeci.

Istog dana na Cetinju, za praznik nezavisnosti zemlje (kojeg jedni proslavljaju a drugima nacionalisti tvrde da jedan narod nema razloga da slavi 21. maj i negiraju) uveseljavani su mladi, muzikom grupe koja se sastavi da na starim lovorikama, ubira novac.

Sklepana grupa muzičara zemlje koje više nema, proslavlja dan nezavisnosti u prestonici zemlje koja se sama sa sobom ne snalazi. Mi ne znamo za bolje, dok ispred nas stasava već neka nova supkultura koja izrasta na kritici ovih trideset godina.

Ali mi smo još trideset godina unazad po izboru makar to bio i muzički. Naša nezavisna kasni u kontinuitetu.

Zašto je tako važno izostaviti vijesti o suprostavljanju mračnjaštvu, fašizmu, raskolima, kolonama u kojima uz prolajfere hodaju ratni zločinci, fašisti i nacionalisti koji prijete odmazdama, prolivanjem krvi svakom ko misli drugačije? Zato što bi se onda moralo postaviti pitanje našeg nacionalizma i fašizma, militarizacije koja ide uz vjerske povorke na ulicama crnogorskih gradova.

Nije li svojevremeno pravoslavna crkva kadila i slala u rat sve što se dobrovoljno spremilo da ubija i pljačka, osvaja i kidiše. Nije li u manastirima bilo slobodnog mjesta za odmor i rekreaciju ratnih zločinaca iz devedesetih, nije li pod plaštom velikodostojnika i znanjem vlasti i političara bilo zajedničkih druženja sa onima koji su rušili i palili sve pred sobom i osvještali sve što nije njihove vjeroispovjesti i nacije.

Onomad su izašli u dugoj koloni popovi i političari da sa narodnom kojem ne daju da poraste od rulje i hodočasnika, da patnju i nepravdu koriste, dvostruko. Kao da je i njima i narodu neko ranije branio da vjeruju. Da se pokazuju. Ali je država bila sekularna pa su se u crkvenim dvorištima i portama okupljali.

Naplata bez „svetosti“ bez poreske inspekcije, pred manastirom, izostala je zarad mira među glavarima i s jedne i druge strane. Glavari koji su se našli tog dana u koloni su uvijek za istim stolom šaljući narodu zapaljive poruke, tvrdeći mu svoju misao, bez grama kritičnosti, ostrašćenu. Ali zato je uz mantijaše i foteljaše svih boja bio broj poklenika/ca da se smrzneš, kao da su sve druge institucije umrle do te koja ih uči pseudointerpertacijama.

Kako bi mi sjele pred takvu kolonu? Ko bi nas čuvao ili spasio od rulje i pojedinaca koji su za krst spremni svega učinjeti, zapaliti vještice? A hapšenja? Da li bi na nas poslali SAJ koji nekažnjeno bije građane i građanke, vojsku koja učestvuje u ratnim sukobima diljem svijeta, NATO - čiji zvaničnici već govore o obavezama, ovog puta bez pohvala i cjelivanja!

Dužina te povorke pokazuje koliko je ugroženo pravo na izbor žena i ako to do sada nismo vidjele pogledajmo sebe i one koje smo rodile u kakvim okovima žive. Može li danas prosječna mlada žena da odbije vjenčanje u crkvi, potom krštenje i svoje i dječije? Smije li da se suprostavi hodočašćima porodica i naroda na ulici? Ima li uporište u porodici? Ko joj u tome može dati podršku kada obrazovanje muzicira sa tamjanom.

Nije li već praksa da učiteljice/lji vode djecu u procesije? Nije li već uobičajeno da im se pokazuje da se dižu sa stolice kada pominju svece? Nije li uobičajeno da i školski personal ima slave! Nije li već viđeno da po školskim hodnicima i prostorijama vise slike svetaca? U službenim prostorijama jedne države koja sebe naziva sekularnom! Ko će od nas biti na cesti kada se postavi pitanje prava na izbor naših kćerki? Koliko će nas biti? I ko će od novinara/ki prepoznati temu kada to nije bila nepravda učinjena ženama kojima je vlast i opozicija dala pa uzela pravo.

Pseudodemokratski okvir u kojem su institucije sistema u karantinu od zarazne partitokratije, predstavljaju samo zasun za međunarodne gospodare i birokratije, pružaju lažnu sliku i uništavaju ono malo supstance kritičnosti i mladosti, podvođenjem popovima, lopovima i topovima. Bolno, zar ne. Prst u oko, zar ne. Ispražnjeni do bola, neodgovorni i zlonamjerni. Toliko o jedanaest godina samostalnosti i trideset godina rata koji ne jenjava.

„Hod za život“, kako ga njegovi organizatori zovu je „državni udar“ u našem primjeru, taman pred lokalne izbore u Hrvatskoj. Ta manipulacija će lakše proći pod krinkom navodnih vjerskih prava i sloboda, u koloni u kojoj se sem nacionalistima i fundamentalističkih organizacija pojavljuju političari i njihove supruge, u ime obitelji, uprkos tome što se tom politikom gaze ženska ljudska prava kao i nivo osvojenih prava.

Znaju oni što rade i moraju, jer treba dati lončiće krvi Konkordatu sa Vatikanom, do temelja treba uništiti ono malo emancipacijskog procesa započetom u prošlom vijeku sa omraženom im federacijom i socijalizmom. Aktivistkinje/sti su juče zaustavili povorku u kojoj je u ime obitelji koračao ratni zločinac proglašen krivim za zločin protiv čovječnosti u slučaju Ahmića u Bosni.

Hod koji gazi slobodu izbora žena tvori dostupnost i zabranu abortusa. Kontra sve te političke koalicije bili su aktivisti i crvene fontane. Aktiviste su hapsili, a fontane nisu mogli.

Ptice na grani i ovog maja znaju da kada se udruže popovi, vlast, lopovi i topovi da će svaka od nas biti pregažena, silovana i stavljena pred zadatak da u ime nacije rađa da se bude topovsko meso. Zna da rat ne prestaje. Trice i kučine o navodnoj brizi za potomstvo i budućnost.

Da li ima još naivnih među nama koji ne prepoznaju interventni vod u ovoj političkoj koaliciji koja je diljem Balkana ona ista sa kraja XX vijeka, nikad zatvorena i osuđena za svu krv i kosti, paljevinu i ugarke, raseljene i izbjegle. Čim se mantije i luksuzni automobili počnu lizati, pukla je tikva emancipatorskom osvojenom nivou.

Nisam spremna da mitroplitu, papi i reisu predam svoj život na čuvanje. Ni svoj ni mojih. Crvene fontane opominju, podsjećaju na vrijeme prije ovog mraka. Svijetle u mraku, suprotstavljaju se fašizmu i nacionalizmu. Svjedoče da živjeti znači biti u koloni koja se suprostavlja, uporno, nenasilno i kreativno.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )