Dan kada se pola Titograda preselilo na Marakanu
U finalu Kupa maršala Tita, meču za „najdraži trofej“, fudbaleri Budućnosti – „zlatna generacija“ - su 24. maja 1977. godine izgubili od Hajduka 2:0 nakon produžetaka. Utakmica je odigrana na beogradskoj Marakani, na kojoj se okupilo više od 70.000 gledalaca.
Da li ste čitali „Nogometni leksikon“, koji je objavio zagrebački Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ 2004. godine? Ukoliko nijeste, potražite na internetu; precizno, informativno, obuhvatno štivo... Istina, i leksikografski šturo.
Recimo, odrednica „Kup maršala Tita“:
„Pehar namijenjen pobjedniku natjecanja za jugosl. kup. Bio je izrađen prema zamisli slikara B[ranka] Šotre. Natjecanje se održavalo od 1947. do 1991... Finalna utakmica igrala se do 1955. potkraj godine, oko Dana republike (29. XI), a otada povremeno u to vrijeme, a povremeno u svibnju [maju], oko Dana mladosti (25. V). Po završetku utakmice pobjednički pehar ceremonijalno je primao kapetan pobjedničke momčadi od posebnog izaslanika Josipa Broza Tita (najčešće osoba iz jugosl. vojnog vrha).“
Sve je to na mjestu, ali... Nema ni pomena strasti i napetosti koju su donosili odlučujući mečevi Kupa, atmosfere koja ih je pratila, ne naslućuje se silina želje da se zagrli „najdraži trofej“, nema...
„Osjećaja časti, koji je donosilo igranje tog takmičenja“ – dopunjava nas Čedomir Milošević, nekadašnji half, član generacije Budućnosti – po mnogima ponajbolje u istoriji kluba – koja se 24. maja 1977. godine sastala na beogradskoj Marakani u finalu Kupa sa četvorostrukim uzastopnim pobjednikom Hajdukom.
„Nije to bilo kao danas, kada se igranje masovnijeg takmičenja doživljava najčešće kao suvišna obaveza. Svim klubovima je bio cilj da doguraju što dalje, da osvoje pehar.“
Do finala preko Čaira
Dvije godine ranije, titogradski „plavi“ su se, poslije 12 sezona bivstvovanja u Drugoj ligi, ponovo našli u jugoslovenskoj eliti. Sa Dušanom Varagićem na klupi, ispunili su povratnički cilj i opstali: zauzeli su 15. mjesto, sa dva boda više od Vardara koji je kao 17. ispao.
A onda je sredinom 1976. godine tim preuzeo Marko Valok – nedavno zašao u 91. ljeto plodnog života - raniji jugoslovenski reprezentativac i trener Partizana, koji je razbuktao talenat igrača poput Anta Miročevića, Mojaša Radonjića, Dragana Vujovića i drugih.
„Bio je odličan čovjek, u prvom redu, pa odličan trener, koji nam je bio kao otac, kao stariji drug. Ulio nam je samopouzdanje“ – prisjeća se Milošević, pristigao među „plave“ početkom 1975. iz Lovćena, u „paketu“ sa Radonjićem.
„Budućnost je tada bila ozbiljan projekat, koji je okupio najbolje crnogorske igrače. Pored najtalentovanijih iz sopstvene škole, regrutovala je fudbalere sa Cetinja, iz Nikšića, Danilovgrada i drugih krajeva... Praktično bila je to crnogorska reprezentacija.“
Reprezentacija koja je u prvom kolu Kupa maršala Tita u sezoni 1976/1977. savladala Pobedu u Prilepu 3:1, a na drugom koraku na stadionu pod Goricom preskočila Rudar iz Kaknja (1:0).
U četvrtfinalu, na istom mjestu srušeno je snažno Sarajevo predvođeno Safetom Sušićem 3:2, i to nakon produžetaka.
Put do završnice vodio je preko niškog Čaira, u susretu odigranom 14. aprila 1977.
„Radnički je imao kvalitetan tim sa nekoliko reprezentativaca, tako da smo pred duel bili praktično otpisani. Loše smo otvorili - već u 7. minutu dao sam neobičan autogol, sa 16 metara, nakon nesporazuma sa golmanom Momčilom Vujačićem, koji je izašao daleko od svojih vrata. Razočaran, htio sam poslije toga da napustim teren, ali me je Valok ohrabrio i rekao da nastavim... Kasnije je Ante Miročević izjednačio prekrasnim golom u 34. minutu, a pred kraj Momčilo Vujačić je odbranio jedanaesterac.“
Golova nije bilo ni u produžetku, pa je finalistu odlučivala bijela tačka. Iz pet penala, „Real sa Nišave“ postigao je tri gola, koliko i Budućnost iz četiri šuta.
„Trebalo je da šutiram peti jedanaesterac, ali nijesam htio da ga izvedem zbog ranijeg autogola. Odgovornost je preuzeo Mojaš, traljavo šutirao, udario pola busen, pola loptu, koja se jedva dokotrljala do gola, ali je to prevarilo čuvara mreže domaćih.“
Bilo je to drugo finale Kupa Budućnosti, prvo nakon 1965. u kome su „plavi“ izgubili od Dinama (2:1).
„Izazvali smo ogromno slavlje. U Titogradu su nas dočekale na hiljade oduševljenih navijača, primljeni smo u Centralni komitet Saveza komunista Crne Gore...“
Crna Gora se preselila u Beograd
U finalu je Titograđane čekao Hajduk, koji je osvajao Kup četiri godine zaredom.
„Sjajna ekipa, čija igra se bazirala na kontrama i brzini Ivice Šurjaka i Slaviše Žungula.“
A igra Budućnosti...
Kružila je tih godina priča da su „plavi“ namjerno natapali teren između dva šesnaesterca, kako bi napravili kaljugu.
Onda bi se Milošević i Radonjić – kršni i „lijepi za viđet`“ - prvi iz svog, potonji iz tuđeg kaznenog prostora „dobacivali, dok ovi manji igrači trče okolo“.
„Ima istine u tome, kad nemamo drugog načina, igrali smo dugim loptama na Mojaša“ – smije se Milošević. „Ipak, bili smo sastav koji je znao fudbal, a utakmice je najčešće riješavao lucidnim potezima Anto Miročević, najbolji igrač u timu, reprezentativac.“
Uoči finala Kupa...
„Potpuna euforija u gradu, nestrpljivo iščekivanje da osvojimo trofej. Ionako smo bili omiljeni, a Titograd je tih godina živio za fudbal, uz boks praktično jedini popularni sport: nas je na treninzima gledalo po nekoliko hiljada ljudi. Danima pred finale se pričalo samo o tome, pravili planovi kako da se dođe do Beograda, što tada nije bilo jednostavno...“
Da bi svojim momcima „ohladili“ glave, čelnici kluba su ih sedmicu prije finalnog meča poslali u Miločer, u karantin.
Po dolasku u Beograd, igrači i stručni štab smiješteni su u hotel „Nacional“ na periferiji, dok je uprava utočište pronašla u „Mažestiku“, u samom centru jugoslovenske prijestonice.
Na Terazijama je organizovano „Plavo veče“ sa „bogatim kulturno-umjetničkim programom“, dok je gost Budućnosti bio i veliki Moša Marjanović.
„Gdje god da smo izašli, bili smo okruženi Crnogorcima. Imali smo osjećaj da je pola Crne Gore došlo da navija za nas.“
U priču uključujemo i saveznika, titogradsku „Pobjedu“, čiji je novinar Dragan-Bobi Perović izvještavao sa lica mjesta.
„Očekuje se dolazak i 5.000 navijača iz Crne Gore“ – izvod je iz teksta „Spektakl na engleski način“, objavljenog u broju od 23. maja. „Turistička agencija Inturs angažovala je 15 navijačkih autobusa, dolazi Ineksov navijački voz, a mnoge radne organizacije, kao Gradsko saobraćajno preduzeće iz Titograda, Zetatrans, „Radoje Dakić“, Aluminijski kombinat i drugi, autobusima šalju svoje radnike na finale Kupa.“
Značaj meča podebljavala je činjenica da se igra neposredno uoči Dana mladosti i jubileja – 80. rođendana doživotnog predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita – koji po običaju, nije pratio duel za trofej koji je nosio njegovo ime - i 40 godina od stupanja na čelo Komunističke partije Jugoslavije.
Zato su igrači oba tima istrčali na teren noseći transparent „Srećan ti rođendan, naš voljeni druže Tito“.
„To je tada bilo potpuno normalno i očekivano, i niko od nas se nije stidio toga“ – kaže Milošević. „Ne vjerujem ni danas da se stidi.“
A na tribinama najvećeg jugoslovenskog stadiona okupilo se više od 70.000 gledalaca. Preciznije, 72.058 – više nego i na jednom drugom finalu Kupa prije toga.
„Mislim da je cio stadion, izuzev grupe od 5-6 hiljada Splićana, navijao za nas.“
A meč kao meč za pehar, tvrd, žestok, povremeno grub, sa brojnim prekidima – ukupno 144 u 120 minuta. „Slab i izuzetno dosadan fudbal“ – tvrdila je Pobjeda.
„Bili smo ravnopravni sa Hajdukom. Čak smo imali i najbolju šansu u regularnom dijelu, koju je propustio Tonko Miročević u 33. minutu, kada je sa pet metara glavom šutirao pravo u golmana. Splićani nijesu imali izrazitu priliku tokom 90 minuta.“
Odluka je prepuštena produžecima.
„Fizički smo pali, a Splićani su letjeli... Možda zbog toga što su tokom pauze pili neko „svoje“ piće, žute boje, nalik na Jupi. Kada sam prišao da tražim da se i ja osvježim, prosuli su ga. Nije to razlog, ali ostalo mi je u sjećanju.“
U 100. minutu Šime Luketin je zatresao mrežu Vujačića, a sve je bilo gotovo u 114. kada je Žungul postigao gol...
„Ostala je velika žal. Bili smo uvjereni da možemo da pobijedimo veliki Hajduk.“
Pobjeda je konstatovala da je „nedostajalo samo malo, pa da se u redovima titogradskog prvoligaša proslavi veliki uspjeh.“
Prilika se više nikada nije ponovila – bilo je to posljednje finale Kupa u kome se pojavila Budućnost ili bilo koji drugi crnogorski klub.
Zlatna generacija
Za Budućnost su u finalu nastupali: Momčilo Vujačić, Nikola Janković, Rajko Folić (Momčilo Božović), Janko Miročević, Vojislav Vukčević, Čedomir Milošević, Dragomir Kovačević (Dragan Vujović), Radovan Bošković, Mojaš Radonjić, Ante Miročević i Petar Ljumović.
S lijeva na desno: Rajko Folić, Momčilo Vujačić, Nikola Janković, Janko Miročević, Vojislav Vukčević, Čedomir Milošević (gornji red), Dragomir Kovačević, Radovan Bošković, Mojaš Radonjić, Ante Miročević i Petar Ljumović.
„Zlatna generacija“, koja je u crnogorskom fudbalu uzorala duboke brazde, ne samo na terenu.
Većina ih je ostala vjerna bubamari i nakon igračkog penzionisanja – Vujačić, Radonjić i Vujović stigli su do selektorskih uloga, braća Miročević, Kovačević, Ljumović su cijenjeni treneri, Vukčević je bio uspješan u upravi Budućnosti, Nikola Janković i Rajko Folić se družili sa sudijskom pištaljkom...
Geografski je najdalje stigao Milošević, koji je prešao „preko bare“ i okušao se u „socceru“, u jesen 1978. godine zaigravši za Njujork Iglse.
„Zanimljivo iskustvo. Sezonu prije mene, u timu je bio i Euzebio. Fudbal je u SAD bio tek u povoju, za Njujork Kosmos su igrali Pele i Franc Bekenbauer, koji su bili na zalasku karijera... Radili smo svakodnevno na popularizaciji fudbala. Međutim, teško je išlo. “
Nakon pola godine, Milošević se vratio u Lovćen, u kome je završio igračku i počeo trenersku karijeru. Kasnije je radio u Crvenoj stijeni, mlađim kategorijama Budućnosti, Cetinju...
Nekad i sad
Četiri decenije nakon što je Budućnost igrala u svom drugom finalu Kupa maršala Tita, navijači „plavih“ s nestrpljenjem osluškuju naredni potez Disciplinske komisije FSCG o ishodu prekinutog meča sa Mladošću. Kolo prije kraja, od odluke „disciplinaca“ će zavisti kome će pripasti crnogorska titula.
„Po meni, Budućnost sada tavori. Krivo mi je, jer sa uslovima koje posjeduje, morala bi da se šeta ovom ligom. Rekao bih da klub nije stabilan, da se često mijenja rukovodstvo... U odnosu na nekad – katastrofa. U naše vrijeme, klub je vodila gradska elita, ugledni ljudi, koji su sve činili da nam pomognu, da riješe naša stambena pitanja, poštovali dogovore.“
Plavi dres su 1977. godine nosila četvorica Cetinjana: Milošević, Radonjić, Janković i Vujović. Četrdeset godina kasnije, tituli u Budućnosti nadaju se petorica: Goran Vujović, Deni Hočko, Luka Mirković, Ivan Pejaković i Milan Vušurović.
Klub u kome su ponikli, Lovćen, od naredne godine će igrati u Drugoj ligi.
„Kada smo osvojili Kup 2014. godine, rekao sam na Skupštini da je to veliki uspjeh, ali i postavio pitanje koliko je Cetinjana u prvom timu. Odgovor je bio – trojica. Lovćen nikada nije bio klub koji kupuje, već stvara igrače. Zato sam i prognozirao da ćemo doći na niske grane“, zaključuje Milošević.
Semafor 29. finala Kupa maršala Tita
Hajduk (Split) – Budućnost (Titograd) 0:0, 2:0 poslije produžetaka
Stadion: Crvene zvezde. Gledalaca: 72.058. Sudija: Vlado Tauzes (Ljubljana).
Strijelci: Šime Luketin u 100. i Slaviša Žungul u 114. minutu
HAJDUK: Ivan Katalinić, Luka Peruzović, Mario Boljat, Šime Luketin, Vedran Rožić, Marin Kurtela (Zoran Vujović), Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Davor Čop (Zlatko Vujović), Boriša Đorđević, Slaviša Žungul. Trener: Josip Duvančić
BUDUĆNOST: Momčilo Vujačić, Nikola Janković, Rajko Folić (Momčilo Božović), Janko Miročević, Vojislav Vukčević, Čedomir Milošević, Dragomir Kovačević (Dragan Vujović), Radovan Bošković, Mojaš Radonjić, Ante Miročević, Petar Ljumović. Trener: Marko Valok
( Branko Krivokapić )