Posljedice nekonzistentne politike Ministarstva sporta

Posljednjih mjeseci javnost je imala prilike da se uvjeri u nekonzistentnost tumačenja propisa od strane Ministarstva sporta po pitanju sticanja statusa vrhunski sportista i prava koji iz istog proističu. Sasvim sigurno je moralo doći do revizije rješenja o sticanju statusa vrhunski sportista ali i naknada koje izviru iz stečenog prava. Nejasne odredbe iz prethodnih zakonskih rješenja kao plod amandmanskog djelovanja i vlasti i opozicije usvojene su bez procjene finansijskog uticaja na budžet. Na taj način, omogućeno je jednom broju politički eksponiranih pojedinaca (Božidar Vuksanović) ali i njima povezanim licima da bez adekvatnih ograničenja ili kategorizacije sportova/sportista steknu status vrhunskog sportiste. Naknadu, koja u većini slučajeva iznosi dvije prosječne neto zarade, prima i Andrija Popović koji i za svoj poslanički status prihoduje i iznos od preko dvije prosječne neto zarade. Sadašnjim zakonskim rješenjem sportisti će primati naknadu sa 35, a ne sa 40 navršenih godina, što je takođe norma za koju nije vršena procjena finansijskog uticaja. Pored finansijskog aspekta, važećim propisom nijesu uvaženi globalno prepoznati vrhunski naši sportisti poput Nikole Vučevića, ili Savićevića i Mijatovića, ali i brojnih drugih. Izostanak adekvatne kategorizacije i nemuštog važećeg zakonskog rješenja već ostavlja posljedica, pa tako rezultati pomenutog Vučevića, Nikole Ivanovića ili Stefana Savića, iako globalno prepoznati i cijenjeni, ostali su van „radara“ Crnogorskog olimpijskog komiteta u procesu izbora najboljeg sportiste.

Zakonodavac i organ državne uprave su morali razgraničiti status profesionalnog i amaterskog sportiste i naći mjeru, jer je značajan dio vrhunskih sportista izopšten. Svakako da naprijed pomenutim sportistima nadoknada nije neophodna, ali imajući u vidu međunarodni položaj sportova iz kojih dolaze, ali i njihova individualna postignuća, odavno su zaslužili status vrhunskog sportiste. Takođe, nepreciznim tumačenjem važnosti sportova i sportskih grana, degradiran je status jednog broja sportista bez adekvatnog obrazloženja. Posebno zanimljiv je slučaj Bonje Ivanovića i uopšte položaja šahovskog sporta, koji je inače globalno veoma prepoznat sport - način na koji je status Ivanovića degradiran govori o deficitu poznavanja i rukovođenja sportom. Pored navedenog primjera, postavlja se pitanje kako su partijski delegirani pojedinci u Ministarstvu sporta u dužem periodu isplaćivali nadoknade onim licima za koje su bili u saznanju da ne ispunjavaju uslove predviđenim čl. 46, prethodno važećeg propisa i Pravilnika o bližim uslovima i načinu sticanja statusa. Ovim bi se moralo pozabaviti nadležni tužilački organ.

Valja ovom prilikom ponoviti da svega 0,1% sportista globalno nakon sportske karijere imaju finansijsku nezavisnost (sigurnost). Ovim dolazimo do veoma važnog pitanja - da li postoji mehanizam koji sportistima omogućava tranziciju nakon završetka takmičarske karijere? Ozbiljni sportski sistemi vode računa o kategorisanim sportistima obezbjeđujući im: (1) primijenjen program srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja; (2) zaštitu radno-pravnog statusa; (3) realizaciju programa karijera nakon sporta koji podrazumijeva praksu ali i mogućnost zaposlenja po završetku sportske karijere. Praksa u Crnoj Gori je surova i pokazuje da su sportisti i njihove porodice većinski prepušteni sebi samima. Rezultat koji postignu se nerijetko zloupotrebljava, dok neuspjeh ostaje na plećima sportista i njihovih porodica. U nakradno uspostavljenim odnosima, sportisti su sredstvo i ranjiva grupa, a ne subjekti u procesu donošenja odluka. S druge strane, rezultati rada nesposobnih i/ili korumpiranih pojedinca je vidljiv i pokazuje da je sistem sporta korozirao. Za jasniji uvid dovoljno je pogledati imovinske kartone pojedinaca koji su rukovodili/rukovode u sistemu sporta. Uzroke možemo locirati u razumijevanju i konceptu depolitizacije sporta, koji se klijentelističkim manirom pokušava primijeniti - nedavne rotacije u Atletskom savezu Crne Gore demaskirale su svu nedorečenost Zakona o sportu, ili bolje rečeno, uveden je samo kozmetički oblik depolitizacije. Naime, dosadašnji predsjednik saveza Milorad Vuletić, poslanik i član GO DPS-a, obavljaće funkciju direktora saveza. Jasno je da će se u ostalim sportskim organizacijama nastaviti sa sličnom praksom ili će se pak postavljati nižerazredni članovi stranaka da po direktivi nastave sa daljom degradacijom sporta u Crnoj Gori. Takođe, ozbiljnu zabrinutost predstavlja činjenica da je sadašnjim zakonom, potpuno izjednačen status profesionalne i amaterske sportske organizacije, pa tako jedno sportsko-rekreativno društvo studenata ili penzionera ima isti status kao Košarkaški klub Budućnost - ovim zakonskim rješenjem smo korak bliže Bjelorusiji, Azerbejdžanu, Saudijskoj Arabiji i sličnim, što ako se prati porijeklo novca, onda i ne bi trebalo da čudi.

( Marko Begović )