Stjepan Stevo Filipović, 75 godina

Ova se fotografija nalazi na samom ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda na East Riveru. Tako da kad god hrvatski predstavnici, veleposlanik, ministar vanjskih poslova ili predsjednica, žele ući kroz glavna, a ne kroz sporedna vrata u Ujedinjene narode, mora se mimoići sa Stjepanom Filipovićem koji na vješalima, s omčom oko vrata, širi ruke i uzvikuje antifašističke parole.

Naravno, nije ta slika izložena da živcira Hrvate. Oni koji su je tu postavili vjerojatno nisu imali pojma da je Stjepan Filipović bio Hrvat.

Nije izložena ni radi ugleda koji je, eventualno, socijalistička Jugoslavija imala u Ujedinjenim narodima u vrijeme kada je uređivan interijer zgrade ili kada je organizacija Ujedinjenih naroda isticala svoju ikonografiju i simboliku.

Stjepan Filipović tu se zatekao kao amblematski lik europskoga antifašizma, na čijim su tradicijama i utemeljeni Ujedinjeni narodi. Fotografija koju je snimio anonimni Nijemac, vjerojatno službeni fotograf njemačke vojne jedinice koja je u Valjevu 1942. vješala Stjepana Filipovića, jedna je od nekoliko simbolički najsnažnijih fotografija iz Drugoga svjetskog rata, najčešće reproduciranih i citiranih.

To je, izvan svake sumnje, svjetski najznamenitija slika ne samo hrvatskog nego i cjelokupnog južnoslavenskog svijeta. Nema slikara koji bi nadmašio njezinu slavu, a ni fotografije koja bi na ekspresivniji način od nje predočavala sliku svijeta i našu vezu sa svijetom.

Stjepan Filipović rodio se 26. siječnja 1916. u Opuzenu. Za ocem i očevom službom selio se diljem bivše zemlje, sve dok se nisu skrasili u Kragujevcu. Tamo je izučio za bravara, i malo prije rata postao član Komunističke partije Jugoslavije. Bio je među organizatorima ustanka protiv okupatora u valjevskome kraju, i zapovjednik Tamnavsko-kolubarskog bataljona.

Na Badnji dan 1941. zarobili su ga četnici, koji su ga nakon mučenja predali Gestapou. Nijemci su ga ispitivali u Beogradu, ali ništa od njega nisu saznali. Na kraju su ga prebacili u Valjevo, gdje je organizirano javno vješanje.

Slavna je fotografija snimljena 22. svibnja 1942. Sedamdeset i peta obljetnica brojčani je znak za one koji motiv sa slike prihvaćaju kao dio vlastite tradicije. Recimo, za Ujedinjene narode.

Iako se rodio i živio kao Stjepan, Filipovića su u njegovom novom, šumadijskom zavičaju zvali Stevan. On se predstavljao i kao Stjepan i kao Stevan. Tako je i njegovo spominjanje u javnosti oduvijek bilo dvostruko. Jedni su ga zvali ovako, drugi onako.

Godine 1961. veliki hrvatski kipar Vojin Bakić je, ponesen slavnom fotografijom, načinio Filipovićev spomenik, koji je postavljen u Valjevu. Sedamnaest godina kasnije, 1978. u Opuzenu je postavljen spomenik koji su izradili Miro Vuco i Stjepan Gračan, koji je također parafraza slike.

Tako fotografija postaje ikonografski zapis.

Kao što Isusa znamo raspetog, Mariju s djetetom, a svetoga Lovru položenog na živu žeravicu, tako i njega znamo samo s vješala.

Spomenik u Opuzenu srušen je 1991. po nečijoj komunalnoj zapovijedi.

Spomenik u Valjevu je zapušten, ali sačuvan. Njegovu okolinu povremeno očiste mladi entuzijasti.

Iako je danas najprisutniji na East Riveru, te s reprodukcija po publikacijama i knjigama što se u slavu europskoga antifašizma objavljuju širom zapadne Europe, davni partizan pripada onima svojim suzemnicima koji ga prihvaćaju kao dio vlastite tradicije.

Dva su se imena pomalo svela na jedno.

Vi ćete znati koje.

(JUTARNJI.HR)

( Miljenko Jergović )