Budva - najblistaviji spomenik pohlepi

Vilajet je upravna jedinica Osmanskoga carstva kojoj je na čelu valija. Vilajet je u širem smislu pokrajina, a u prenesenom - jedan zaseban svijet. Miljenko Jergović, "Tamni vilajet za sve je nas obećana zemlja", Jutarnji list, 14. oktobar 2014.

Ovo što slijedi - upozoravam vas - nije namijenjeno mlađima od 50 godina. Niti onima sa tanjim živcima. A što se tiče, navodnih, eksplicitno-šovinističko-seksualnih konotacija - ovoga puta sam se ipak suzdržao - tako da je sa te strane apsolutno bezbjedno.

Dakle, u međuvremenu su se mlade arhitektice - mnogo mlade, mnogo slatke i mnogo pametne (i mnogo neudate, naravno) - grdno naljutile na mene.

Povod njihovoj ljutnji ovoga puta je, pogađate, moj tekst objavljen 6. maja na ovom istom mjestu - pod naslovom "Što se iza nebodera valja...".

Uzroci pak njihovoj ljutnji su u stanovitim razmimoilaženjima koja su se desila između njih i mene - da ne kažem između nas - a vezano za pristup realizaciji zajedničkog projekta - što je, bez obzira na hinjenu distancu, vrlo precizno apostrofirano u pomenutom tekstu - i što nije promaklo nikome ko je pažljivo pročitao tekst (Dunjici, na primjer, nije promaklo - Dunjici nikad ništa ne promakne).

Što se tiče povoda - osjećam se krivim - i ne bježim od odgovornosti. Ponajviše zbog činjenice da sam mnogo, mnogo stariji - a samim tim i mnogo, mnogo iskusniji (ne kažem da sam i pametniji) - od pametnih mladih arhitektica - mnogo mladih, mnogo slatkih. Najzad, dio moje krivnje leži i u činjenici da sam, izgleda, na trenutak zaboravio da su sa druge strane ipak arhitektice u nježnoj životnoj dobi. Ukratko, iskreno mi je žao što sam povrijedio nježne osjećaje nježnih mladih arhitektica - mnogo mladih, mnogo slatkih i mnogo nježnih. Mogao sam tu tešku priču da ispričam i na drugi, prikladniji način. I evo, u to ime, molim i mlade arhitektice i sve vas što ste se osjetile/osjetili pogođene/pogođeni tekstom objavljenim 6. maja da mi oprostite...

Što se pak uzroka tiče...

OK, izgleda da mlade arhitektice, barem deklarativno, namjeravaju da se bave projektom koji počiva na mojoj ideji i koji sasvim sigurno nikada ne bi bio napisan da i ja nisam učestvovao u pisanju - namjeravaju, dakle, da se bave (i mojim) projektom na način koji, po mom najdubljem uvjerenju, nije adekvatan problemu koji je adresiran projektom, niti korespondira obavezi koju smo preuzeli. Naime, projekat je dobio grant - riječ je o 3.000 eura - što podrazumijeva, svakako, i da smo preuzeli obavezu prema fondu koji stoji iza dodijeljenog nam granta. I sada se, evo, otvara mogućnost da mlade arhitektice - mnogo mlade, mnogo slatke - djeluju (i u moje ime) po pitanju realizacije projekta iz kojega su me u međuvremenu izbacile, da ne kažem isključile. A lijepo smo se dogovorili, u startu - što i piše negdje u projektu, zakleo bih se - da sve odluke - i inače i vezano za projekat - donosimo konsenzusom.

OK, nisam baš isključen - barem ne zvanično. Ostavljena mi je mogućnost da doprinosim boljitku, ali strogo po uputama i strogo u skladu sa rokovima koje bi mi, ako bih pristao na tu varijantu, diktirale mlade arhitektice - mnogo mlade, mnogo slatke i beskrajno surove. Suština je, zapravo, u činjenici da mi je uskraćena mogućnost da učestvujem u kreiranju budućih odluka koje će se - ako ih bude, a lako se može desiti da ih i ne bude - odnositi na realizaciju (i mog) projekta. Uskraćen mi je i uvid u trenutne aktivnosti - što vrlo obeshrabrujuće djeluje na mene, moram priznati. Na stranu što sam ubijeđen da mlade arhitektice nisu u stanju da izvuku, odnosno realizuju (i moj) projekat - čak ni u nekoj maksimalno light-varijanti. A sumnjam i da među mladim arhitekticama postoji iskrena volja da se projekat konačno pokrene.

Moraću, vidim lijepo, da kontaktiram fond koji je finansirao projekat - ne bi smo li, zajednički, pokušali da nađemo izlaz iz ove situacije.

Najelegantniji način da se ovo riješi bi bio u vraćanju para fondu - i vraćanju projekta meni - ali sumnjam da mlade arhitektice koje drže funkcije - i kod kojih su ključevi od zajedničkog sefa, što svakako podrazumijeva i eventualna iskušenja - dijele moje mišljenje. Podozrijevam da bi se, ne daj bože, moglo desiti da te pare - tih 3.000 eura - ako ne namjerno a ono slučajno - u jednom trenutku polete/odlete. Ne velim da će se to desiti, da se razumijemo - časne su to i poštene mlade arhitektice, molim vas - ali iskustvo mi govori da bi svašta moglo da se desi - i da se to svašta najčešće i desi - tako da...

OK, možda vam ova priča izgleda suvišno, u najmanju ruku - ali sjetite se da živimo u CG, u tamnom vilajetu - gdje ništa nije suvišno u mjeri u kojoj tek može da bude suvišno.

Moraću jednom da vam objasnim i o kakvom je projektu zapravo riječ i koji su ciljevi projekta - ali hajde da prvo vidimo ima li ovaj projekat, s obzirom na okolnosti, nekakvu budućnost...

Optimist - do groba - to sam ja.

Eto, morao sam da otvorim dušu i da vam pojasnim kako stoje stvari po ovom delikatnom pitanju - i sad mi je (malo) lakše.

Toliko o tome, oprostite ako sam vas smorio...

Elem, moram vam se pohvaliti da sam u međuvremenu stigao da ovjerim i Budvu - neprikosnovenu kraljicu CG građevinarstva, odnosno investicija. A ovjerio sam i FREI - Festival of Real Estate Investments - ili Festival investicija i nekretnina, u oficijelnom prevodu.

Po pitanju Budve, ovom prilikom bih primijetio da Budva (još uvijek) nije grad. Budva je gomila najnevjerovatnijih elemenata koji bi, možda, činjeli grad - samo da su drugačije raspoređeni u (za nijansu) širem prostoru od konkretnoga.

Budva nije preizgrađena, molim vas, mnogo bi bilo Budvi da je još i preizgrađena. Da bismo govorili o praizgrađenosti Budve, morali bismo prvo konstatovati da je Budva u jednom trenutku bila izgrađena - a svjedoci smo da Budva nikad nije bila izgrađena, odnosno uređena. New York je preizgrađen grad, ma što to značilo - Monte Karlo, najpoznatija administrativna zona u Knjaževini Monako, takođe je preizgrađena zona - u ionako preizgrađenom Monaku - ali to su visoko-uređena mjesta - za razliku od Budve, za koju (još uvijek) ne bismo, ponavljam, mogli reći da je izgrađena - a kamoli uređena.

Budva je obična gomila koječega - i još nečega - i kao takva me oduvijek fascinirala - od kad znam za sebe. U posljednje vrijeme me fascinira više nego ikada. Budva konstantno obećava to nešto nesvakidašnje - što je rijedak potencijal - i u pozitivnom i u negativnom smislu. Budva se nikada nije skladno razvijala - Budva je uvijek divljala - pogotovo u ovih posljednjih par decenija. Ima li tome lijeka - pokazaće vrijeme.

Hoću da kažem da Budva danas, ako mene pitate, uživa jedinstveni status najblistavog spomenika Milovoj Crnoj Gori - odnosno pohlepi, bezobzirnosti... i podsjetite me, molim vas, što bješe ono treće?

( Borislav Vukićević )