Prekulturni ministri

Predjsednik Francuske Emanuel Makron izabrao je za ministarku kulture divnu Fransoa Nisen, izdavača, ženu koja je izuzetno „avizana“ u strip, izdavaštvo, kao i u molekularnu biologiju.

Kod nas je malo drugačije. Čak i kad umjetnici izraze protest, što je jako rijetko jer se raduju mrvicama, kad dignu ruke od klavira ili nešto kontraški napišu, oni su odmah označeni kao nekulturni. Sledeći korak je da su nezahvalni jer im je plaćen hotel, odnosno smještaj i hrana, baš kao da umjetnik radi samo za te „detalje“. To što je Ratimir Martinović pustio glas, što je izrazio protest, iznerviralo je Ministra (M je u našoj Crnoj Gori uvijek veliko slovo, nebitno da li se piše Milo ili Ministar). Umjesto da Ministarstvo Kulture poput nekog kriznog štaba „minimalizuje štetu“ i srami se svega, Ministarstvo i Ministar kreću u atak na nezahvalnog umjetnika, razotkrivajući njegove nečasne radnje i poteze.

Dakle, ko god se buni, taj je nezahvalan, nekulturan, nevaspitan, petokolonaš, ako je moguće Srbin, izdajnik, ostrašćen, nazadan, zloban, zlurad, negativan i ne voli Crnu Goru, pa mu se uvijek između redova poruči: „Ako ti se ne dopada u Crnu Goru, mrš u Beograd“ (pozdrav za B.B). Dobro bi to zvučalo ako Beogradom koji mrze ne bi šetali slobodno svi Milovi puleni. Većina Milovih najbližih ima četvosobne stanove na Vračaru, uživa u neprijateljskom Beogradu.

Od Miloša i Svetozara, preko Đage i ostalih, svi su u krugu dvojke. Ali oni su na braniku otadžbine, svi ostali su nekulturni. Trenutak u kom se Ministar Kulture obraća pobunjenom pijanisti upoređujući ga uličarski ironično sa Betovenom može da iznenadi samo one koji žive u balonu i vjeruju da Ministarstvo Kulture zaista predstavlja kulturu. Nema tu veze nikakve sa kulturom, kao takvom (pozdrav za V. J.).

Dok god se prijateljski budžet dijeli fantomskim izdavačima, dok se časopisima čija štampa ne prelazi ni hiljadu eura dijeli po skoro desetak hiljada, dok se sipa podobnima a kritikuju oni koji kritikuju, nema tu ni k od kulture.

Situacija sa Ratimirom je sramna, ali je dobar indikator, pravo stanje naše (ne)kulture.

Jer, kod nas baš sad važi, da „ko drukčije kaže, kleveće i laže“, ako se mišljenje makar u zeru ne slaže sa državnim glasilima.

Zato će vjerovatno Ratimir da svira negdje drugo, kao i mnogi koji slikaju, pišu, plešu, klešu i dizajniraju daleko od svoje rodne Crne Gore, prognani (ne)kulturnom politikom. Treba ostaviti mjesto podobnima, pa kad sve bude podobno i fino, monolitno i bez talasanja, pljeskaće mase zadovoljnih podobnima i sve će biti kao u jednoj državi gdje predsjednik određuje kako treba da se šiša narod. Tad može Radmila da se nasloni na klavir i da kaže: „Play it again Janko“.

( Đuro Radosavović )