Propast civilizacije

(Slom - La Débâcle; Emil Zola, 1892, 570 str.)

Zanimljivo je da je Francusko-pruski rat (1870-71), kao što piše i u danas najuticajnijoj knjizi o tom ratu na engleskom jeziku Majkla Hauarda, u pitanju sukob čija potkrijepljenost u istorijskim izvorima gotovo "može da se poredi s brojem napisanih studija o bilo kojem ratu, zaključno s Prvim". Ovakva tvrdnja u 21. vijeku je malo pretjerana, ali ako se zna da je Hauardov izuzetni naslov objavljen prije skoro 60 godina, i da citira bibliografiju iz 1898. sa više od 7,000 naslova samo o tom kratkom vojevanju, onda njegove riječi imaju smisla.

Francusko-pruski rat je bio događaj u tolikoj mjeri katastrofalan (na kraju krajeva, pomogao je unifikaciji Njemačke) i neočekivan usred nesvakidašnje plodotvorne internacionalne saradnje, da je u naredne 44 godine mira morao da privuče pažnju velikog broja istoričara i pisaca, koji su mislili da se ovakva tragedija sigurno više nikada neće zbiti.

Zolin Slom (1892) zasjenjuje sve ratne romane napisane prije i poslije njega, s tim što ćete ga rijetko zateći na nekom spisku iole relevantnih antiratnih naslova, pored rutinskih preporuka kao što su Crvena značka za hrabrost (1895), Na zapadu ništa novo (1929) i Goli i mrtvi (1948).

No sve ono što ćete pročitati u njima, te i u drugim naslovima koji pokušavaju da se izbore sa strahotama ratova, već je zapisano u 19. knjizi Zolinog serijala Rugon-Makart; pa i više od toga, kao što se kaže. Prigrlivši razularenost Floberovog romana o opsadi Kartagine, Salambo (1862), ali ne i rasplinutost i didaktizam Tolstojevog Rata i mira, niti zamorni esejistički manirizam Vaterloa u Igoovim Jadnicima, Zola je zapravo ovdje ustanovio onu konstantnu socijalnu konfiguraciju podžanra istorijskog (ratnog) romana kakvog danas dobro znamo; još je u XIX vijeku ostvario definiciju nečega što je danas dovedeno do trivijalnosti.

U početku je plan bio da u serijalu Rugon-Makart kad - tad ubaci barem jedno ratno poglavlje. Međutim, Zola je u pripremi za ovaj pretposljednji roman odlučio da prepriča ne samo doslovno uništenje polovine francuske Rajnske Armije, već i propuštene prilike i političke manevre koji su navrat-nanos doveli do propasti.

Ono što se okončalo porazom kod Sedana, 1. septembra 1870, počeće dvije sedmice ranije u Šalonsu-na-Marni. Tu se četiri desetara pod komandom maršala MakMahona naizgled regrupišu poslije prvih poraza na istoku, kod Frešvilera i Vizemburga, gdje su Francuzi prvi napali svoje komšije.

Cjelovitost pruskog uspjeha je zapanjila svijet. Nekompetentnost francuskog vrhovnog štaba objasnila je štošta toga; premda je osnovni razlog za krah ležao nadasve dublje, kao što su Francuzi, a zatim i Zola u Slomu, u svekolikom poniženju, uspjeli da uvide. Poraz kod Sedana, isto kao i poraz Prusa kod Jene 64 godine prije toga (od Napoleona), bio je rezultat ne samo lošeg vođstva, već prije svega lošeg vojnog sistema; a vojni sistem jedne velike nacije nije nezavisni segment društvenog sistema, koliko njegova slika i prilika.

Prvih dvjesta strana knjige protiču u sramotnom povlačenju nespremnih i nacionalističkom ideologijom razgubanih vojnika na ivici gladi. Jedino što tu funkcioniše jeste neizostavna dilema koju čitavo francusko vojno rukovodstvo ne može da riješi: da li da marširaju na istok i opet se spoje sa trupama maršala Bazena, ili da Prusima prepuste čitavu teritoriju Alzas-Lorene i vrate se do Pariza?

U opsadiranom i izbombardovanom Parizu, kad ga se napokon domognu, doći će do višenedjeljnog građanskog rata između carevih lojalista i pripadnika komune. Taj sukob će odnijeti još desetak hiljada života. Tada će Prusi samo moći da gledaju u čudu dok Pariz bude gorio, sa žiteljima što se međusobno satiru na ulicama.

Zola na svoj idiosinkratičan način pokazuje da usred rata svako mijenja ćud, da narod kidiše na narod poput životinje satjerane u ćošak, neprijatelji postaju prisni prijatelji i obratno; da dobar dio njih nastavlja da juri za profitom, dok većina lipsava od gladi ili kopa za voljenim među mrtvima ne bi li ih spasili od masovnih grobnica. Na ovom mjestu čak će i konji, kao u Ilijadi, dobiti svoju priču i ništa manje sažaljenja nego ljudi.

S druge strane, vječito zabrinuti Napoleon III koji sa sobom vuče konvoj kola sa svim dragocjenostima i dalje izaziva iskrenu žalost među odveć napaćenim narodom. Nestvarno je koliko izmrcvareno stanovništvo uvijek nađe vremena da se divi ili da strijepi zbog muka svojih autokrata. Pak, na susjednom imanju, bombardovanje jednog gradića neće spriječiti ubogog seljaka da nastavi da obrađuje svoju parcelicu. Kome on može da pomogne u svom tom haosu?

Zola je bio primjer čiste znatiželje. Vjeruje se da nije imao neku specifičnu moć zapažanja, već da se oslanjao na pribavljene i izučene činjenice, i da kad bi fragmenat nečega umetnuo u tekst, ne bi li time pojačao sliku - pomenuti starac što mirno ore njivu prilikom granatiranja; ili dijete pod temperaturom što doziva majku kojoj je zalutali kuršum maločas raznio lice - to je prevashodno efektno zato jer je apsolutno tačno.

Zolina putovanja za Sedan, gdje je izučavao okolinu i ispitivao ljude s poprišta, ništa nisu bila manje instruktivnija od korespondencije koju je izazvalo njegovo interesovanje za taj rat. Nakon što je opisao svoj budući roman, tada u nastajanju, u intervjuima časopisima poput Le Figaro i Le Petit Ardennais, autor je primio nebrojena pisma i od ljudi koji su imali neznatne uloge u nacionalnoj tragediji. Frederik Braun u Zolinoj biografiji (1995) pominje da su se uoči pisanja romana La Débâcle, i vojnici i civili podjednako oslanjali na pisca da ispravi krive istorijske drine, kao i to da napisanim riječima spasi od zaborava neka iskustva koja su zauvijek promijenila njihove živote.

Tako je opširno pismo Emila Levefra, koji je vlastiti ljetnjikovac izvan Sedana preobratio u terensku bolnicu, navelo Zolu da epizodu djelimično inkorporira u svoj ratni ep.

"Na poljani mog imanja podigli smo i dvije barake, i obje su bile krcate izobličenim žrtvama", informisao je Zolu taj bogati trgovac. "Tu nije bilo nesreće koja nije postojala. Svakog dana imali smo pet do deset umrlih, a leševi su se gomilali u mojem kupatilu, dnevnoj sobi, trpezariji, spavaćim sobama, svaka prostorija bila je krcata mrtvima, ili onima na izdisaju… Ja bih išao od kreveta do kreveta, pisao bih pisma, dijelio čorbu i duvan. I štagod bi nam vlada poslala za vojsku i za bolesne - konzerve hrane, meso i povrće za čorbu, voće, i sl. - završilo bi na stolovima vojnih doktora i njihovih bolničara: najproždrljivije žgadije koju ste mogli da zamislite. Doktori bi povraćali od prenajedenosti dobrom hranom i alkoholom, dok su bolesnici skapavali od gladi! Ni slučajno nemojte da vjerujete u priče o vojničkoj hrabrosti… Oh, preklinjem vas, ne pišite svoj roman brzo! Nastavite da razmišljate o tome, i kažite pravu istinu."

Nakon objavljivanja Sloma, Zola ne samo što je napadnut zbog preuveličavanja i nepatriotizma, nego su ga zbog navodnog pretjerivanja čak osudili i ljudi iz njemačkog vojnog vrha, braneći "razumno" ponašanje francuskih vođa.

Ova nadasve darvinistička knjiga, inače nimalo haotična kao Floberov Salambo, strukturalno je čista i emotivno košmarna koliko je i jaka - fikcija u pravom narativnom smislu sa začuđujuće malo popovanja. Svakako proročki pokazuje ono što je Zola oslikao u svom opusu, a to je da je 19. vijek - kao i svaki naredni što će uslijediti - bio vijek dehumanizacije.

( Ratko Radunović )