U ime sluđenog naroda

Želio bih da živim u zemlji iz drugog dnevnika RTS-a - pisalo je nekad na transparentu nošenom 88 dana zbog Miloševićeve krađe izbora, protiv propagande koja je svake večeri od 19,30 emitovala slike najboljeg od svih svjetova i sijala otrov protiv onih koji bi posumnjali u tu idilu u osiromašenoj i opljačkanoj zemlji.

Ne želim da živim u zemlji sa naslovnih stranica srpskih tabloida - poruka je u koju se slivaju zahtjevi mladih ljudi koji ovog proljeća, protestima na ulicama i ispred nekoliko provladinih redakcija, pokušavaju da ukažu na pogubnost nedostaka vladavine prava i medijskih manipulacija.

Jer, tamo, bogami, nije sigurno. Ta je zemlja u ratu, ili samo što nije, ili je u njoj početna tačka sa koje kreće planetarna kataklizma. Priče o razvodima, silovanjima u rijaliti programima i o mukama starlete kojoj se razlio silikon u stražnjici, na naslovnicama Vučićevih medijskih uzdanica smijenili su ozbiljni likovi, namrgođeni generali, “dušmani” iz okruženja i diljem zemaljskog šara koji prijete i napadaju Srbiju. Naizmenično, tu su i oni koji napadnutoj Srbiji i Srbima staju uz bok. Ako je po ratnoj histeriji u srpskim tabloidima posljednjih nekoliko sedmica, Putin još i ne ustane iz kreveta, a već izdaje naredbe i šalje divizije u pomoć slovenskoj braći, a Tramp je, zavisno od trenutka i raspoloženja autora, čas Srbenda, a čas Šiptar.

Plotuni na sve strane, uz povremeni prekid vatre, tek da se oglasi poneka velika radna pobjeda vlasti.

Vučić i njegov režim i do sada su često uspijevali da ogromnom medijskom bukom zagluše javno mnjenje i svaku smislenu upitanost o svojoj politici. Agresijom i zamjenom teza, uzvraćeno je na zahtjeve da se ispita odgovornost za ogromne štete od poplava, za pad helikoptera i žrtve, na brojne sumnje za falsifikovane diplome i plagirane doktorate čelnika SNS-a, na fantomsko rušenje zgrada na obali Save… Vučić je tome davao i lični, emotivni pečat, “Ne dam (generala) Dikovića!”, “Ne dam Gašića!”, “Ne dam vam Srbiju”, a oponenti bi ubrzo osjetili težinu tabloidnog blata na sebi.

U posljednje vrijeme, galama je nastajala kada je trebalo još nešto realizovati iz Briselskog sporazuma. Kao prije par mjeseci, kada je izbila afera sa takozvanim freska vozom, živopisnom kompozicijom sa natpisima na 21. jeziku da je Kosovo srpsko (i srbsko). Baš u to vrijeme na granici Srbije sa Kosovom počela je izgradnja graničnih postaja od tvrdog materijala i spremalo se rušenje barikada na mostu u Sjevernoj Mitrovici. Ili nešto kasnije, hapšenje Ramuša Haradinaja i postupanje francuskog suda poklopilo se sa gašenjem dva srpska mobilna operatera na području Kosova, a srpski Telekom je formirao preduzeće po kosovskim zakonima da bi ostao na toj teritoriji. Tada je aktiviran i poseban pozivni broj ove države, ili što bi pomenuti srpski mediji rekli “geografske oblasti”.

Šta bi to sada trebalo da prođe ispod radara javnosti, ako se u sluđivanju naroda toliko puta upotrebljava riječ rat i priziva katastrofa? Na Kosovu od juče ne važe dinari ni za plaćanje telefona. Srpska diplomatija se poslije odluke francuskog suda da oslobodi Ramuša Haradinaja obrukala povlačenjem ambasadora iz Pariza i sada ga brže bolje vraća sa još većom brukom od obrazloženja – došao je novi predsjednik. Srpski šef diplomatije sugeriše da je u zemlji koja je podarila civilizaciji podjelu vlasti, za nezavisnost sudstva bitno ime šefa države.

Ne ide dobro ni u ekonomiji. Društveni proizvod je u prvom kvartalu porastao samo jedan odsto, a trebalo je najmanje tri, jer su podbacili EPS i rudnici uglja. Potrebno je i da Vučić sam sa sobom i u okviru svojih funkcija šefa partije i predsjednika države narednih sedmica izabere novog premijera. Izgleda da i tu ima gužve. Javljaju se neformalni kandidati iz njegove stranke u medijima i zaklinju na lojalnost, a lider SPS Ivica Dačić ovih dana podsjeća i koalicionog partnera i Moskvu na sebe, najavljujući da će, uprkos snažnom protivljenju zapadnih ambasada, tražiti da se ruskim humanitarcima u Nišu dodijeli diplomatski status.

Prije pravljenja još aktuelnog kabineta, Vučić je bio u Moskvi i Putin je, potom, u saopštenju bukvalno nacrtao Dačića u srpskoj vladi.

Sve to zajedno, ipak, izgleda nedovoljno da bi se u najnovijoj medijskoj proizvodnji ludila, prizivanju katastrofičnih scenarija i plašenju građana, pokazalo da ima sistema. Ako je obrazac tačan, moralo bi biti nešto mnogo veće i gore, ali se još jasno ne vidi.

Ovako oblikovanje volje građana za kratkotročne potrebe, na drugoj strani, počinje da proizvodi dalekosežne posljedice poslije kojih nema lakog povratka u iole podnošljivu normalnost. Režimu Aleksandra Vučića za sada ne prijeti opasnost od takozvane cenzus opozicije, iako su u njegovom slučaju vanredni izbori uvijek manje iznenađenje nego da ih ne bude. Ali, u nekom trenutku, on bi mogao postati žrtva sopstvene kampanje i iskrivljene slike stvarnosti. To se, prije svega, vidi u odnosu prema procesima integracije.

Dok proklamovano putovanje ka Evropskoj uniji napreduje otvaranjem poglavlja, a zemlje ovog saveza dominatni su trgovinski partneri Beograda, procenat euroskeptika u srpskom društvu narastao je do polovine i ne djeluje da će tu stati. Srbija je dospjela i na samo dno liste zemalja u regionu po broju građana koji smatraju da je demokratija poželjan oblik vladavine - tek svaki četvrti.

Na drugoj strani, mit o majci Rusiji, braniteljki u virtuelnom ratu, narasta preko mjere koja bi uskoro mogla da vlastima dodatno suzi prostor da racionalno otvore praktična pitanja, poput činjenice da je izvoz u susjednu Bosnu 50 odsto veći nego u ovu ogromnu zemlju, da Srbija plaća skuplje ruski gas nego Slovenija ili Mađarska koje su, inače, članice NATO-a, da je trgovinski deficit sa Moskvom narastao na milijardu dolara godišnje…

Spisak ovim nije konačan. Zapravo tek počinje. A, kada ova pitanja dođu na dnevni red, može biti prilično kasno, ne samo za jedan režim.

( Slavoljub Šćekić )