PROTIV NEGATIVNOG
Tortom na pseudointelektualce
Intelektualac nije onaj ko ima veliko obrazovanje, a to je nešto što Levi nesumnjivo posjeduje. To nije ni čovjek sa visokim koeficijentom inteligencije, kao ni neko ko je objavio mnogo djela. Intelektualac pak mora biti savjest društva, na lokalnom, regionalnom ili globalnom nivou
Kada je Žan-Žak Ruso pisao svoje „Ispovjesti“, vjerovatno prvu autobiografiju čije središte nije bilo na religioznosti, nije mogao pretpostaviti da će jedna prolazna anegdota, čija je istinitost kao i većina „Ispovjesti“ upitna, postati fraza putem koje prepoznajemo poslednju kraljicu u dinastiji Burbona, Mariju Antoanetu. U vrijeme pisanja tog dijela „Ispovjesti“, pomenuta kraljica je imala svega devet godina, ali šta ima veze, takav izraz i takav stav se slagao sa narativom o odrođenoj, bahatoj vladajućoj klasi koju nisu doticale muke običnog puka. Time su jakobinci, žirondinci, ili neko treći, dokazali na praktičnom primjeru onu čuvenu Hegelovu repliku – ako se činjenice ne slažu sa teorijom tim gore po činjenice. Uzgred, kao što je slučaj sa Marijom Antoanetom, nije poznato da je Hegel ikada to rekao. Predlažem da danas izraz „neka jedu kolače“ ponovo postane parola, i ne samo parola, već metod borbe protiv starog kancera – pseudointelektualizma.
Ne sumnjam da je očigledno odakle dolazi motivacija za ovaj tekst. „Napad tortom“ na Bernar Anri-Levija, koji su izveli mladi skojevci u Beogradu je odjeknuo regionom. Iako u svom metodu borbe nisu bili originalni, jer je samo Noel Godan, belgijski glumac, sedam puta pogodio kvazi-intelektualca tortom u rasponu od 30 godina, izabrali su pravi način, uz koji moramo vezati parolu iz prvog paragrafa. Ali prvo da pokažemo, zašto je izvikani BHL pseudointelektualac?
Intelektualac nije onaj ko ima veliko obrazovanje, a to je nešto što Levi nesumnjivo posjeduje. To nije ni čovjek sa visokim koeficijentom inteligencije, kao ni neko ko je objavio mnogo djela. Intelektualac pak mora biti savjest društva, na lokalnom, regionalnom ili globalnom nivou, zavisno od toga koliki domet dostiže, on mora kritikovati nepravde u današnjem društvu tako što će zahvatati široku sliku, ne dozvoljavajući površnostima da ga ometu. On mora biti onaj ko čini da civilizacija krene dalje, makar na sopstvenu štetu te njegov ideal mora biti Sokrat a ne sofist Gorgija.
Obrazovan, inteligentan i izdavački uspješan ne mora biti intelektualac ako ne ispunjava ovu konačnu svrhu, kao što najtalentovaniji fudbaler ne mora istovremeno biti sportista ako uprkos svojim bravurama radije simulira pad u šesnaestercu nego što šutira na gol. Možda ovaj vid angažovanost ne možemo zahtjevati od astronoma, genetičara ili arhitekte (mada je i u prirodnim naukama bilo angažovanih kao što su Ajnštajn i Openhajmer) ali od onih koji se bave humanističkim naukama i umjetnošću, to svakako moramo tražiti.
Bernar Anri-Levi je neko ko nije osudio niti jedan imperijalistički rat Sjedinjenih Država i određenih evropskih sila u poslednjih 30 godina. Iz pariskih salona ili sa lica mjesta je tako urgirao da se udari svom snagom na Jugoslaviju, Libiju, Siriju, uvijek se pravdajući patnjom nekih običnih ljudi koji su stradali. Istovremeno, nikad nije osudio Izrael za slična stradanja Palestinaca već je kod njih uvijek vidio teroriste kao problem, iako mu nikad nisu zasmetali Al-Kaida u Siriji i fundamentalistički militanti u Libiji. U Jugoslaviji je vidio fašizaciju društva, ali otvorene fašiste koji u procesijama s bakljama slave kolaboratore iz Drugog svjetskog rata u Ukrajini nije vidio. Nikad se nije usprotivio ratu u Iraku, a o Avganistanu je pisao kao o sukobu koji će američke snage uspješno dovršiti za godinu-dvije.
Dok Francuska ima tradiciju angažovanih intelektualaca koji su se suprotstavljali cijeloj državi, kao Emil Zola u aferi Drajfus ili Alber Kami ratu u Alžiru, Anri-Levi se uvijek svrstava na snagu jačeg, nevažno da li iz uvjerenja u svetu neokolonijalnu misiju SAD-a, zarad želje za ličnom promocijom ili zbog nekih biznis aranžmana. Čak i kada podrži nekog slabijeg, kao recimo Kurde u Siriji, tu nema neke hrabrosti. Podržati Kurde danas je popularna stvar u svim državama izuzev Turske. Pritom se radi o strateškim partnerima SAD-a koji će možda nekad u budućnosti biti kooperativni za suštinu zapadnog angažmana u toj državi – izgradnju novog gasovoda te i kada je na strani naizgled slabijeg, on je na strani jačeg. Sve to čini Levija pseudointelektualcem, pravi intelektualac nikad nije na strani jačeg, već na strani istine.
Zašto je parola „neka jedu kolače“ prava za sukob sa takvima kao što je on? Zato što pseudointelektualce, tu dekoraciju današnjih političkih elita, bilo da su dekoracija iz ubjeđenja (te su korisni idioti) ili iz interesa, treba izolovati u njihove salone, u bankete, u žicom ograđene palate, u kojima će razgovarati, diskutovati, izigravati elitu. Neka jedu kolače, kašikom u tim ograđenim prostorima, a licem i sakoom onda kada se odvaže doći u javnost. Naša je dužnost da u svakoj mogućoj situaciji učinimo da im je neprijatno, da vide da su omraženi i prokazani, pa neka nas oni koji se zalažu za sva moguća bombardovanja i imperijalističku eksploataciju nazivaju onda fašistima. Neka ti koji bi rado prolivali tuđu krv za svoju ugodnost znaju šta zaslužuju i kakvu sramnu ulogu igraju. Njihova kazna će biti sveopšta i postepena marginalizacija.
Postoje i daleko gore pojave od prokazanog Anri-Levija. Iako je njegov angažman uvijek bio pro-ratni i za račun jačeg, iako je glumatao pred kamerama i kobajagi izbjegavao pucnje snajpera i nagazne mine (po sopstvenom priznanju), on se ipak angažovao. Spreman je bio da kaže šta misli i da ostavi sebe sudu istorije. Na neki način, BHL rizikuje, taj rizik je astronomski mali ali on postoji. Šta reći za crnogorske intelektualce koji nisu spremni da se izjasne o velikom broju gorućih pitanja za njihovu državu?
Da li je moguće da niko sem Dragana Hajdukovića i grupice „javnih ličnosti“ među kojima su bili odavno prokazani Ranko Đonović, Slavko Mandić i Slobodan Jovanović, nije bio spreman da se izjasni oko u najmanju ruku spornog skupštinskog glasanja o ulasku u NATO savez? Šta god neko mislio o ovoj grupi koja je podržala takav vid odlučivanja, oni su daleko pošteniji od najvećeg dijela onih koji čine „javni prostor“, koji nazivaju sebe intelektualcima, a koji su ćutali. Ne mogu da shvatim da je za bilo koga ko ima pravo na javnu riječ, u ovom dobu skribomanije u kojem svi dajemo stavove o svemu, takvo pitanje nevažno, ne-vrijedno komentara. Iskreno sumnjam da je iko od tih „ćutologa“ bio bez stava, već su jednostavno procijenili da se ne mogu pomiriti finansijeri, ambasade, javno mnenje i kvazi-elita pa su cijelu priču prećutali. S jedne strane nije bilo „kul“ biti za militarizaciju, s druge strane nije bilo pametno zamjerati se Amerikancima i biti na istoj strani sa često folklornom opozicijom. To nisu čak ni pseudointelektualci, jer za pseudointelektualizam treba imati makar malo hrabrosti – to su proračunate kukavice. Oni čak ni tortu u lice nisu zaslužili.
( Stefan Đukić )