Diptih o nevidljivom svjetlu

Kada sam prvi put vidio Aldemarove slike, pala mi je na pamet misao da bi bilo zanimljivo napisati knjigu tekstova o nekoliko njegovih pojedinačnih slika u kojima bi se slijedilo ono što mi se učinilo da je kao zajednička tema prisutno na svim njegovim slikama: tema nevidljivog svjetla! Tom prilikom čak sam nekim od tih imaginarnih tekstova davao naslove: “Fenomenologija svjetla“; “Plava kula“; “Sunce iz ograde“; “Pučina svjetla“...

Naslov “Diptih o nevidljivom svjetlu“ nastao je pred jednom od tih slika, a odnosi se na nevidljivo svjetlo u dvije ravni: 1. kao konstantu u cjelokupnoj poetici Aldemarovog slikarstva; 2. kao njegov konkretno realiziran likovni rezultat.

Alhemija nevidljivog svjetla

Sva alhemija traga za kamenom i za vodom: za kamenom mudrosti, poznatim i kao filozofski kamen, koji treba da omogući transmutaciju olova u zlato; za vodom vječne mladosti, koja će nas učiniti vječnima i tako sačuvati smisao života. Aldemar to zna ali za njegove slikarske ciljeve sve je to još uvijek suviše grubo, supstancijalno, gotovo prizemno; još je tu premalo spiritualnog, predaleko je to od kvintesencijalnog koje je cilj svih umjetnika! Slikar Aldemar traga ne za dva principa, on nema dva cilja! Aldemar teži za jednim, jer ono jedno i jeste osnova i suština svijeta!

Alhemija je svela svijet na dva principa: na materiju i na život. Aldemarovo slikarstvo je destilirana alhemija, u kojoj je dovršen i onaj završni, najteži korak sinteze, redukcije, sjedinjenja, unifikacije: svijet je sveden na svoju istinsku osnovu, na samo jedan princip. Jer i materija i život jesu, in ultima linea, samo manifestacije, ili, još preciznije rečeno - emanacije jednog jedinog principa, istinske osnove svijeta u citavoj paleti njegove nepregledno raskošne raznolikosti: principa svjetlosti!

Efekti tog alhemijskog podviga vidljivi su na svakoj njegovoj slici. Aldemarove slike jesu umjetnička svjedočanstva, vizuelni dokaz metafizičke i alhemijske transformacije nevidljivog svjetla predočenog kroz likovno realizirane prizore vidljivog svjetla, izraženog estetski maestralnom sugestivnošću koja ostavlja bez daha i kojoj nema slične još od vremena Gogenovih likovnih izvještaja o nevidljivoj svjetlosti sa Tahitija. Neobičnost - bolje reći jedinstvenost - svake Aldemarove slike nedvosmisleno potvrđuje da su one realizovane recepturom samo njemu znanom; ili mozda čak ni njemu poznatom nego samo na kratko darovanom, šapnutom u trenutcima ekstaze dok u kreativnom nadahnuću transformiše nevidljivu svjetlost u vidljivi svijet.

Grad nevidljivog svjetla

Svako jutro, već nekoliko dana, dugo posmatram jednu Aldemarovu sliku. Iznebuha, kao u snu, priviđa mi se neki grad; prenem se i shvatim da je u stvari sve ono sto sam do tada vidio bilo priviđenje, i da sam zapravo samo sanjao sve one gradove za koje sam pogrešno vjerovao da sam ih vidio na javi. Jer ovaj grad sa slike, drugačiji od svih koje sam vidio i u nekom neuhvatljivom ali nedvosmislenom aspektu, djeluje istiniji od njih!

Visoka zdanja, ravnih zidova, velike plohe-sijena i umbra, i ultramarin, boje zemlje i boje neba. Tamno je, a opet neka neugasiva svjetlost navire od svuda u ovaj grad. Na zdanjima koja su istovremeno i zgrade i kuće, jer ujedinjuju impozantnost zgrada, sa intimnošću porodičnih kuća, tu i tamo po neki prozor. Ne više od petnaestak; nedovoljno za fasadne plohe na tako velikim zdanjima. Pada mi na pamet Sartr i njegova scenografija za dramu iza zatvorenih vrata: potpuno odsustvo prozora, naglašeni osjećaj paničnog straha - ne od zatvorenog nego od otvorenog prostora; čovjek degradiran na puža zatvorenog u svoju kućicu od sedimenata osamljenosti i očaja; a onda se sjetih i reakcije i Sartovog arhi-neprijatelja Gabrijela Marsela, koji je na ovu mizantropsku provokaciju odgovorio dramskim tekstom u kom je zgrada na sceni prepuna vrata - širom otvorenih i polu-otvorenih, sa fasadama sa mnogo prozora, koji kao i vrata, direktno pozivaju svakoga svojim širom otvorenim krilima bez zavjesa.

Dok Sart smatra život besmislenim čekanjem smrti pri čemu svako sjedi zaključan u svom privatnom klozetu, na čija vrata je još i napisao Zauzeto, da bi odvratio svakog čak i od namjere da pokuca na njegova vrata, dotle Gabriel Marsel, doduše, otvara vrata i pravi fasade sa mnogo prozora, negirajući nužnost osamljenosti i slaveći vrijednosti druženja - ali sva razlika između Sartrovih i Marselovih likova, svodi se na to što oni prvi besmislenost života proživljavaju osamljenu, a ovi drugi, družeći se! Locirajući svoje likove unutar ograničenuh koordinata ljudskog života, oni su neizbježno taj život učinili besmislenim. Jer naš život postaje besmislen čim izgubimo osjećanje da smo besmrtni.

U Gradu nevidljivog svjetla nema mnogo prozora, ne može se čak ni ocijeniti jesu li otvoreni ili zatvoreni, ali tako i treba biti jer tajna ovog grada i nije u prozorima, imalo ih ili nemalo, bili oni otvoreni ili zatvoreni. Prozori su prosto tu - kao činjenica, bez bilo kakve vidljive ili naglašeni simboličke uloge! Shvatam to u momentu u kom primjećujem kako svjetlo navire direktno i nezadrživo kroz zidove, kako se cijedi kroz pukotine na velikim plohama fasada, kako uokviruje rubove zgrada/kuća, kako ovjenčava jutarnjim rumenilom tamna okna prozora, kako isijava iz mrklih grana grma u samom središtu slike, i iz svakog od četiri sjenovita lika, tajanstvena jednako kao i aura svjetlosti koja treperi oko njih. Pomišljam da je Aldemar naslikao ono što je pjesnik Jozo Boškovski napisao u pjesmi Osvijetljen čovjek: Svijetli čovjek svoju sjenku nosi u sebi.

Zapažam da su ljudi iz ovog Aldemarovog imaginarnog grada nevidljive svjetlosti vitki i uspravni, smireni, a iz njihovih tamnih i tajanstvenih silueta isijava čudesna rumena svjetlost praskozorija - neugasiva kao njihova sigurnost u vrijednost i smisao života i ozarena osjećanjem da smo vječni i besmrtni - da smo svijetlu ravni i od svijetla sazdani!

Galerija

( Ferid Muhić )