Torta

Torta je uglavnom jasan simbol slavlja, i neodvojiva je od klasičnih rođendanskih rituala. Dok ovo pišem, ljubazne koleginice iz TV Vijesti donijele su i na moj sto jedno parče torte - rođendan televizije kojoj se najviše vjeruje, zaslužuje obilježavanje. Još kad se sjetim kako je to rođenje teško bilo - a tada nas (još) nisu proganjali kao što će kasnije - ali, dvije godine je trebalo da dođemo do normalne prilike da ljudi gledaju novu televiziju. I nakon toga - u svim mogućim anketama bila je to uvijek tv od najvećeg povjerenja. Uprkos svemu. Zato je ova torta - još slađa.

Slavi se i u Herceg Novom, popilo se po neko pivo u noći pobjede (“...a ne podjele”), i zaista ne znam da li se tu našla i neka torta. Ne bi bilo nelogično. Bečićevi momci i djevojke napravili su sjajan rezultat - i to upravo na račun dvije najopasnije politike u Crnoj Gori danas - one koje predstavljaju (ovakav) DPS i (ovakav) Demokratski Front. Mora da se našla i neka torta. Reform, recimo, da bude u duhu vremena koje živimo. Ili bilo koja druga (ukusna) torta - samo preko nje dodajte - crvenu kravatu: možda neka maštovita domaćica i to napravi - mogla bi se zvati Aleksina torta.

Treći model korišćenja torte - osim pobrojanih načina: rođendana i kakvog drugog slavlja - jeste upravo ono što se desilo Bernar-Anri Leviju u Beogradu. Levi, gost na Beldocsu, festivalu dokumentarnog filma - gdje je predstavio jedan od svojih političko-filmskih projekata, dobio je tortu u lice od napaljenih mladih ljevičarskih aktivista. Optužuju ga da je “mondijalista” (što god oni mislili da to znači) i da je sluga imperijalista... Sva sreća da su bili ljevičari - u ovakvim prilikama desničari bi izvjesno poslužili metak, a ne slatkiš. Razlog više da pomenemo incident sa proslavljenim francuskim intelektualcem je i slučajnost da baš u ovom broju Arta čitalac može naći sjajan intervju sa Levijem iz pera Branke Bogavac. Nakon čitanja intervjua biće vam štošta jasnije.

Levi, naime, opisuje jednu epizodu s početka devedesetih. Pozvan je na Beogradske književne susrete. Levi je došao iz Pariza, ali kada je vidio situaciju u Jugoslaviji i atmosferu u Beogradu, tražio je da srpski pisci principijelno osude rat i sve tadašnje sukobe. Imao je podršku od Filipa Davida i tek nekoliko pisaca - to je ona ekipa koja će kasnije biti poznata pod (svijetlim) imenom Druga Srbija. Kada organizatori susreta nisu prihvatili Levijevu inicijativu, on se vratio u Pariz. I napravio - medijsku feštu, u čemu je, ne od juče, istinski majstor. I ne sumnjam da će i od ove torte napraviti - poslasticu koju će cijela Evropa kušati... I mnogi će u njoj uživati više od Levija. Naime, mladi aktivisti će, ovakvom akcijom, potvrditi neke od najružnijih stereotipa o Srbiji. Na čemu će insistirati upravo onaj dio medija koji je i učinio da slika o Balkanu bude i dalje na nivou devetnaestovjekovnog egzotizma.

Drugi zanimljiv momenat je što ovaj incident potvrđuje staru “boljku” ljevice. Naime, od mnogih desničara koje su protekle dvadesetak godina donijele u Srbiju - a bilo je tu svakakavih primjeraka - sjetimo se Limonova, recimo - niko nije doživio ništa slično. Ljevičari obično mrze sve druge oblike ljevice - i to je jedan od ključnih razloga za neuspješnost ove političke priče. Staljin je više mrzio Trockog nego Hitlera, naprimjer. Tu leži tragizam ljevice u posljednjih vijek i po. Kao i što sam Levi pokatkad žestoko “proziva” Čomskog ili Žižeka, tako je i on, ovaj put, žrtva tog unutarljevičarskog kanibalizma...

Ružno je to što mu se desilo za Beograd, Levi će nesumnjivo profitirati. Iako ne sumnjam da je Levijeva torta bila slatka - ovakvi incidenti po pravilu ostave gorak ukus.

( Balša Brković )