Zarazna bolest

Političke tenzije su na prostorima Balkana zarazna bolest. Čim nešto krene na gore u jednom dijelu regije, veoma brzo se to proširi na ostale.

Naravno, neke su zemlje - kao Bosna i Hercegovina - u permanentnoj situaciji tenzija, nešto nalik političkoj komi, pa njima nikakva zaraza ne može promijeniti stanje, koje je ionako očajno. A neke druge pak, iako su već dio Evropske unije, nerijetko postaju podložne lokalnim političkim virusima. Kao Hrvatska, na primjer.

Ostale zemlje naše brdovite regije ostaju u nekoj sredini, klateći se između demokratskih procesa i konfliktnog mentaliteta, koji, čim se pojavi kod jednog, velikom brzinom pređe na drugog, iz susjedstva u susjedstvo, da bi se gotovo preko noći, cio Balkan, od oaze stabilnosti u svijetu rastuće polarizacije, transformisao u bure evropskog baruta, koje može eksplodirati svakog časa.

Eto, posle previranja i još nedovoljno razjašnjenog pokušaja puča u Crnoj Gori, došla je postizborna kriza u Makedoniji, koja još traje. Pa je na proljeće počela predizborna kriza u Albaniji, koja još nije jasno kad i kako će se završiti. Pa se po predsjedničkim izborima u Srbiji počelo sa uličnim protestima mladih protiv demokratski izabrane diktature.

I sada, eto, i na Kosovu nova kriza: parlament je, glasovima jedne od vladajućih stranaka, izglasao nepovjerenje Vladi, pa ćemo već u junu na nove izbore.

Ništa strašno, moglo bi se reći. Pa i najveće demokratije Evrope idu na prijevremene izbore.

No, nije Kosovo tipična demokratska evropska država koja ide na izbore kad vlada izgubi većinu, pa ne može uzimati odluke od važnog nacionalnog interesa. Vlada na Kosovu već dvije godine nema potrebnu dvotrećinsku većinu da izglasa takve odluke.

Najbolji primjer je dogovor o demarkaciji sa Crnom Gorom, potpisan još davne 2015. godine, u avgustu, koji kosovska koalicija na vlasti - Demokratski savez Isa Mustafe i Demokratska partija Kadrija Veselija - nisu mogli ratificirati zato što nisu imali potrebnu parlamentarnu većinu. Iako su svi govorili da je ratifikacija demarkacije od strateški važnog značaja za državu - zato što to potvrđuje suverenitet kosovske nezavisnosti, dograđuje dobre odnose sa strateški važnom Crnom Gorom, te otvara put liberalizacije viza za kosovske građane čime se produbljuje i proces evropskih integracija - vladajući tandem Mustafa-Veseli nisu nikada mogli ubijediti poslanike svoje koalicije da ratifikuju ovaj međunarodni sporazum.

Pa ipak, uprkos tome - što nisu imali većinu za odluke od nacionalnog interesa - niti su dali ostavke, niti su pali sa vlasti.

Da stvari budu još gore, od jeseni prošle godine pa do prije mesec dana, srpska partija u koaliciji na vlasti - Srpska lista - “zamrzla” je svoje učešće u vladi i parlamentu, čime je u vlast još više oslabila u parlamentu, pa osim demarkacije nije mogla donositi još neke druge, mnogo manje važne odluke. Pa opet, ni kada šest mjeseci zaredom nisu imali niti prostu većinu u parlamentu, nisu dali ostavke, niti ih je neko obarao.

I sada, kad se mandat vlasti bliži kraju, a istraživanja javnog mnjenja kazuju da rejting naglo pada - naročito Veselijeve Demokratske partije za koju je indikativan i alarmirajući bio rezultat vanrednih izbora u opštini Glogovac, prije par meseci, gdje je izgubila nekih 20 odsto glasača u poređenju sa prijašnjim izborima - neki bi da na brzinu idu na izbore, da spasu što se spasti može, što prevedeno znači da sačuvaju što je moguće više glasova, ne bi li, nekako, sačuvali i vlast.

Mustafin Demokratski savez, pak, nije želio na izbore, zato što je njima rejting pao već prije godinu dana, kad su protiv želje svojih glasača ušli u koaliciju sa za njih omraženom Demokratskom partijom, tada pod vođstvom Hašima Tačija. Mustafa i njegovi su se nadali da bi do kraja mandata - sljedećeg proljeća - mogli promijeniti raspoloženje glasača, dok su neki čak očekivali da bi neki od rivala, posebno iz redova dosadašnjih partnera na vlasti, bili sklonjeni sa politčke scene optužnicama Specijalnog suda, koji bi ove godine trebao da počne sa radom.

I tako su dosadašnji partneri na vlasti preko noći (ponovo) postal najljući rivali, pa je sjednica parlamenta u srijedu, kad je opozicija, pomoću glasova Veselijeve partije, uspjela oboriti vladu, više ličila na brakorazvodnu svađu, nego li na političku diskusiju.

Maske su, napokon, pale. Interesi su odjednom sasvim suprotni. A ceh će, naravno, platiti narod.

Kao i kod svih susjeda iz naše nam, drage, balkanske mahale.

Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu

( Agron Bajrami )