Nenarodni poslanik

U ovdašnjem javnom govoru neprestano se smjenjuju svakojake izjave, komentari i tvrdnje, i nemoguće je reagovati ili polemisati sa svakom od njih, ma koliko bile zapanjujuće. Uz to, iskustvo jednoličnog političkog života nas uči da će iste vjerovatno biti ponavljane, pa za reakciju nikad nije kasno. Postoje, međutim, i takvi javni prestupi koji traže reakciju upravo da se ne bi ponavljali, a zbog štete koju nanose zajedničkom životu ljudi, jer drugačiji život nije ni moguć. Takva je nedavna izjava davno prevaziđene sadržine, a u kojoj je poslanica Nove srpske demokratije podijelila svoje „duboko ubjeđenje“ da jedan Srbin ne treba da uzmogne da mu predsjednik ili potpredsjednik (partije) bude Albanac ili musliman.

Može biti da pomenuta izjava nije govor mržnje, ali je svakako glas političke nepismenosti i konotativnog šovinizma. Da je ovoj prethodilo uvjerenje a ne ubjeđenje njene autorke, onda možda i Srbi ne bi dospjeli u bijedu da se u njihovo ime, makar i samo formalno, saopštava i potom bezuspješno brani stav koji oni jednostavno ne dijele. Tek, na primjeru ovakve izjave potvrđuje se sva istinitost one Vitgenštajnove da je ogrešenje o jezik ravno ogrešenju o moral. Nedopustivo je da se bilo ko, a kamoli narodni poslanik u razorenom društvu, javno razmeće izjavama koje prećutno sugerišu ili tek treba da afirmišu nekakvu superiornost jednog naroda nad drugim. Među razlozima zbog kojih je ovo nedopustivo trenutno su glavni što se time vrijeđaju građani islamske i druge pripadnosti, a zatim, i što su Srbi, na taj način, lažno predstavljani.

Srpski narod u Crnoj Gori se dugo vremena nosi sa diskriminacijom, želeći za sebe jednakost, dakle, ravnopravnost sa ostalima, a ne bilo kakvu nadređenost. Zahtijevanje više od ravnopravnosti uvijek završi imanjem manje od dostojanstva. Srbima u Crnoj Gori, osim dostojanstva, i nije ostalo puno toga, pa je svako dalje kockanje istim nepreporučljivo, koliko god da je politička neodgovornost uzela maha. Srbima je potrebno, ne da se u njihovo ime vrijeđa bilo ko, već da im se objasni, zašto je, na primjer, politički dogovor o izvođenju nastave (i) na srpskom jeziku to jest odredba Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju poništena odlukom Ustavnog suda, a da za to niko nije politički odgovarao niti ponudio objašnjene. Ako im je, pored njihovih političkih predstavnika, nesmetano oduzeto dugovano pravo na upotrebu svog jezika, onda isti ne treba da ih kite nepripadajućim šovinizmom. To važi i za samo njihovo političko predstavljanje sa, na koncu, samoporukom Fiat iustitia, pereat mundus!

Stiče se, međutim, utisak da pojedini poslanici ne znaju za šta se Srbi u Crnoj Gori bore ili se ti pojedinci, jednostavno, bore za nešto drugo. Da nije tako, ne bi se desilo da primopredaja opštinske vlasti u Srebrenici, a koja se graniči i sa opštinom Bratunac, protekne civilizovanije nego gubitak dijela članstva jedne političke partije u Crnoj Gori. Uostalom, zar partija kojoj pripada ratoborna poslanica nije nastala kolektivnim napuštanjem i gašenjem Srpske narodne stranke, da bi se dostigao upravo nekoga željeni nivo građanizacije koja se, ovom prilikom, odsijeca zajedno sa ostatkom zdrave logike i dobrih manira!? Nemušto opravdanje ove izjave da se radi o strogo nacionalnom političkom pitanju ne može, dakle, konvalidirati u bilo šta prihvatljivo.

Iluzija je da građansko i nacionalno idu odvojeno. Kada je pojedinac diskriminisan zbog nacionalne pripadnosti, on trpi posledice i kao građanin, u cjelosti svog bića i identiteta. Većina vlastodržača se tek pretvara da to ne zna, dok u opoziciji, izgleda, zaista prednjače oni koji se tri dana u sedmici ponašaju građanski, tri nacionalno, a nedeljom ne rade. Takva podvojenost nije zabranjena, postoji kao uzrok i/li posledica manipulacije, ali ne može biti izvinjavajuća okolnost za izazivanje nacionalne mržnje.

Poslanica M. J. je imala obavezu da zastupa interese srpskog naroda u Crnoj Gori bez prava da, indirektno ili na bilo koji način, vrijeđa pripadnike ostalih naroda i pripadnosti. Pošto je ista grubo prekršila obje ove dužnosti, najmanje što je trebalo da uradi jeste da uputi javno izvinjenje, i to svima. U suprotnom, na sceni ostaje nešto što nije ni novo ni demokratski ni srpski.

( Dr Vladimir Leposavić )