Danteovsko istraživanje sebe, poezije i svijeta

Poezija je ekstatični prostor samopotvrđivanja jezika i u tom smislu poezija je beskrajno važna koliko god da je marginalna u nekom društvu, kazao je Balša Brković na promociji svoje nove zbirke pjesama “Crno igralište”, održane preksinoć u okviru Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.

“Poslije šesnaest godina Balša Brković objavljuje knjigu poezije“, kazao je pisac Goran Samardžić prisjećajući se Brkovićevih prethodnih poetskih zbirki.

”Balša je krenuo u poeziju onako furiozno kao bazni pjesnik. Bio je to jedan čudan spoj modernizma i tradicije. Palio je, bio je slušljiv. Onda kreće ta pauza za koju Balša kaže da je u njoj napisao četiri romana i knjigu priča... Doživljavam ovu knjigu kao zbirku malih poema u kojoj se Balša potpuno razbaškario, raširio”, kazao je pisac Goran Samardžić ističući da Brković jasno odvaja književne rodove: “kada čitate njegovu prozu imate osjećaj kao da nikada nije napisao pjesmu, kad piše pjesme čini se da nikada nije pisao prozu”.

“Kod ovakve knjige književna kritika čak i ne mora da ima neki svoj aksiološki pristup. Postoji neka vrsta problema sa komunikacijom kada je poezija u pitanju. Balša nema taj problem. Neka vrsta samoočiglednosti, kritičarima olakšava posao. Mi ne moramo nikome da objašnjavamo da je riječ o dobroj knjizi. Jedna vrsta neposrednosti i komunikativnosti je već ostvarena. Kada se ona hermetička poezija ‘otvori’, onda je ona obično semantički vrlo plitka. Kod Brkovića je fascinantno što otvorenost njegove poezije, njena komunikativnost, ne samo da ne sprečava nego pojačava semantičke dubine. To je velika stvar - da znate da izbalansirate emocionalni sloj i konotativni sloj teksta. Njegova komunikativnost je vrlo poetički utemeljena”, kazao je pisac i filmski kritičar Aleksandar Bečanović naglašavajući da je nova zbirka poezije Balše Brkovića “Crno igralište” posebna jer ne razočarava svog čitaoca.

“U zbirci je Balša naznačio kada su nastajale pjesme što će reći da to nije bila potpuna tišina. Pjesme su pisane u kavafijevskom ritmu (Kavafi je pisao po dvije-tri pjesme godišnje što je bilo sasvim dovoljno). I kada pogledate te datume vidjećete da je pjesnički Balša ostao u tom svom privilegovanom području, da je zanatski trening ostao na snazi i ono što je ekstremno važno je da je da je ova zbirka duboko konceptualna, a to nije mali podvig kada znate u kolikom je vremenskom rasponu nastajala”, kazao je Bečanović koji je pojasnio i konceptualni karakter knjige, dao jedno od njenih mogućih čitanja, ističući da je “Crno igralište” vrsta Balšinog danteovskog istraživanja sebe, svoje poezije, i svijeta oko sebe.

( Jelena Pavićević )