Između dva fiksa

Građanima nije ponuđeno da biraju između dva pakta, dvije strane i istoka i zapada. Građani su instrument, masa potrebna da izađe na izbore, i da se njom prethodno dobro izmanipuliše. Ne postoji za građanina Crne Gore ni Rusija, ni Amerika, pa ni treća solucija. Ništa. Suština bi bila pogođena kad bi građani mogli da biraju između makar dva posla. Tad bi bili u mogućnosti da kreiraju budućnost, da ne trpe, pređu možda sa jednog na drugi posao, da zaista žive kako oni žele, a ne kako moraju i kako im je nametnuto.

Sudbina Crne Gore ne leži u izjavi predsjednika države i parlamenta o prosperitetu, već u svim obećanjima "Da živimo bolje" već skoro trideset godina. Obećanja su isparila, i sve smo zaboravili i aminovali. Bolje ne može od ovoga izgleda.

Suština naše države i stanja je u jednom kratkom novinskom tekstu objavljenom nedavno, koji zaista zvuči nadrealno. Kratak tekst veći je od stvarnosti. Jedna kladionica slavi dvadeset godina poslovanja pod sloganom: "Hvala vam na dvadeset godina povjerenja". To je prava riječ za kladionicu, povjerenje. Najčešće zaposlenje kome može da se nada čovjek u Crnoj Gori jeste pozicija u kladionici, odnosno da "kuca tikete" kako se to slikovito objašnjava. One man show.

To je idealan i često jedini posao za našu omladinu. Ako bi neko bio dovoljno ironičan, to je spoj hobija i posla, fudbal kao pasija, i kompjuter, tastatura i sportski rezultati. Predviđanje se isplati, pronicljivost se nagrađuje, i sve naš građanin može da predvidi, pa i to kako će igrati timovi treće lige iz države na kraju svijeta kojoj se jedva izgovara ime, ali svoju sudbinu i sudbinu svoje države nema šansi da iko predvidi. Odnosno, mnogi predviđaju da će biti loše, samo se ne zna koliko baš loše.

Nego, izvjesna kladionica je jubilej proslavila u Tuzima i Starom aerodromu, a zatim, u prijestonici đe su naše sve svetinje, na Cetinju. Maskota i promoterke su poklonima iznenadile sve prisutne na slavlju. Osnovna nit koja spaja Cetinje, Stari aerodrom i Tuzi je kladionica. Omladina, prerano ojađena u prilici je da bira između dva fiksa. Prvi je opasan fiks, beznadežan i primamljiv, put u bržu smrt koju bira nažalost previše omladine. Špric.

Drugi fiks je kladionica, i taj fiks je ponekad razbibriga, prateća stvar u sportu, i poneko nekad zaradi od kladionice. Da se od kladionce može zaraditi, ne bi ih bilo toliko na svakom ćošku u Crnoj Gori. Ali, one treba da postoje jer daju nadu ovom "napaćenom narodu".

Najinteresantnija stvar u proslavi dvadeset godina poslovanja kladionice jeste muzički dio spektakla. Naime, posjetioce je zabavljao bend zaista fenomenalnog naziva "Kino Kultura". Ako uzmemo u obzir bend pod nazivom "Podgorička skupština", bend "Kino Kultura" mu opasno parira sa najboljim imenom u Crnoj Gori. U ta dva imena benda leži sva istorija naša, u tom mikro prostoru između imena dva benda, a ne u šizofrenim knjigama naših ostrašćenih istoričara kojoj god struji i strani pripadali. Crna Gora živi paralelni svijet, vjeruje u kladionicu i sreću a putuje u ambis. Ima makar dva benda sa boljim nazivima od svih kampanja političkih partija, što govori o kreativcima u politici i tome da ako nisu spremni da smisle dobar slogan za kampanju, kako li će tek smisliti izlaz iz „ovoga“ što nas je snašlo. Crna Gora između dva fiksa, živi stvarnost između imena dva benda. Suludo, ali istinito.

( Đuro Radosavović )