Jad i bijeda svakodnevnica: Želi kravu da djeca imaju čašu mlijeka
"Nestvarnim se čini renoviranje kućerka koji prokišnjava, od života samo tražim zdravlje za djecu i pristojan ručak", kaže Sadija
Krov koji prokišnjava, plafon oblijepljen selotejpom, betonski podovi bez tepiha, stari zidovi puni vlage, izanđali kreveti i samo jedan jorgan za njih četvoro.
To je svakodnvica koju Sadija Murić iz Besnika kod Rožaja dijeli sa troje djece i suprugom invalidom.
Ona kaže da ima bezbroj problema, a samo jednu želju - da dobije kravu.
"Da ne pozajmljujem za mlijeko djeci. Makar to da mogu da im priuštim".
Sadija priča da odgaja dvoje djece sa posebnim potrebama usljed invaliditeta koje su zadobili od povreda. Najmlađi sin ide u osnovnu školu i kaže da se trudi da bude najbolji đak, da makar na taj način majku usreći.
"Svaki novi dan je naša nova borba za goli život. Moja djeca su dobra i skromna, ne traže nove mobilne telefone, kompjuter, internet, igračke, čak ni odjeću, ni obuću. Prezadovoljni su ako imam da im dam parče hljeba i kada krov ne prokišnjava".
Sadija kaže da duguje za struju i za hranu u lokalnoj prodavnici, pa joj veresiju više ne daju.
Tvrdi da se svakodnevno bori kako bi spremila obrok.
"Kad bih imala samo jednu kravu, imala bih i nadu. Da djeca neće leći gladna i da će ih ujutru zasititi topla varenika".
Priča da se besane noći pretvaraju u košmar kada ima padavina - tada Sadija postavlja kante da se u njih slivaju kiša i otpljeni snijeg. Ni to što nemaju ćebadi već liježu na propali, neudoban krevet - pod jedan jorgan, Sadiju ne tišti koliko glad.
"Odavno ja nemam miran san i prestala sam da želim nemoguće. A meni se nestvarnim čini da mogu renovirati ovo kućerka. Zato od života samo tražim zdravlje za djecu i pristojan ručak".
Ćatović: Muke podnose dostojanstveno
Direktor Humanitarne organizacije Rožaje Jusuf Jusko Ćatović tvrdi da je riječ o jednoj od najugroženijih porodica u opštini Rožaje, koja na neobično dostojanstven način podnosi muke koje im je život nametnuo.
"Zahvaljujući donatorima, kad god smo u prilici, obiđemo ih i ponesemo namirnice. Još nikad se nije dogodilo da sami nešto zatraže, uprkos tako očiglednoj sirotinji čije me užasne slike, nakon svake posjete, dugo proganjaju".
( Aida Skorupan )