Zoran uzgaja 20 hiljada sadnica
Proces proizvodnje cvijeća traje oko osam mjeseci i zahtijeva mnogo truda i odricanja. Ipak, zadovoljni kupci su najveća satisfakcija za proizvođače da opstanu u ovom poslu
Porodica Šekularac je svoje imanje u selu Rastoka, nedaleko od Bijelog Polja posljednjih nekoliko godina pretvorila u najveći rasadnik cvijeća na sjeveru.
Tako terase i bašte Bjelopoljaca još od ranog proljeća krasi cvijeće poznatog cvjećara Zorana Šekularca, koji u najvećem plasteniku na sjeveru uzgaja od 15.000 do 20.000 sadnica sa 20 i više vrsta cvijeća.
U cvjećarstvu ovaj Bjelopoljac se našao prije više od deset godina, a baštenskim cvijećem se bavi posljednjih osam.
“U početku sam držao radnju prehrambene robe, a potom cvjećaru. Tada sam zajedno počeo da gajim gladiole i ljiljane. Tako sam zavolio taj posao, a i krenulo mi je dobro. Počeo sam prvo sa jednim plastenikom, a onda se posao širio”, priča Zoran, kojem su na početku bavljenja ovim poslom najveća podrška bili roditelji Miladin i Slavka koji mu i danas priteknu u pomoć.
Uz njih kad stigne od drugog posla, pomaže i supruga Ana kao i desetogodišnji sin Atanasije. Šekularci danas gaje baštensko cvijeće na oko 350 kvadratnih metara.
Ova zima je, zbog dužine, hladnoće i mrazeva odložila prodaju cvijeća za cijeli jedan mjesec pa veća prodaja počela tek ovih dana.
“Zimus je bio dovoljan samo jedan sat nepažnje i da sav trud propadne, posebno imajući u vidu česte oscilacije vremena. Toliko je bilo hladnih dana da nijednu noć nisam ljudski prespavao. Zbog hladnoće sam potrošio oko 70 metara drva, skoro duplo više nego prošle godine. Svake noći sam morao da dežuram i pratim temperaturu”, priča Bjelopoljac.
"I sam proces proizvodnje cvijeća traje oko osam mjeseci i zahtijeva mnogo truda i odricanja. Ipak, zadovoljni kupci su najveća satisfakcija za njega i porodicu da opstanu u ovom poslu”, priča on, dodajući da se trud na kraju isplati. U proljeće, kada je cvijeće procvjetalo slijede mjeseci prodaje. Ovaj posao, objašnjava Zoran, ne može da se radi bez ljubavi.
“To je živo biće i morate da ga volite i da mu se posvetite. Posao je takav da traži mnogo pažnje i angažovanja, naročito tokom zime, kada temperature padaju ispod nule”, priča on, dodajući da cvijeću ne pjeva, iako zna da je to dobro za cvjeće.
On više vjeruje u “zasukane rukave” nego u pjevanje, koje mu baš i ne ide od ruke.
Među Bjelopoljcima cvijeće tradicionalno najviše kupuju žene, ali kako objašnjava Zoran, sve više je i muškaraca koji kupuju i za supruge ali najčešće za sebe.
Zoran cvijeće prodaje uglavnom u Bijelom Polju, na gradskoj pijaci, a često odlazi i u druge sjeverne gradove.
( Jadranka Ćetković )