Potez Kolašinca se i danas prepričava: Okupatora častio "pesnicom"

Kolašinci Mihailo Trujo Raketić i Svetozar Lakićević akteri su događaja iz daleke 1942. godine, koji samo sa današnje vremenske distancu može biti komičan.

Dugo se u poslijeratnoj varoši pamtilo i poštovalo ono što je Mihailo, tada petogodišnji dječak, učinio: on je jedan od rijetkih Crnogorca, koji je visokog italijanskog oficira pozdravio „partizanski“- stisnutom pesnicom pritisnutom na sljepočnicu.

Nije, priča, ni znao šta znači takav pozdrav, ali se još sjeća krvničkih batina kojima je kažnjen njegov gest.

Majka ga je odvela u školu koje su za djecu iz grada organizovali Italijani, a u kojoj su radile dvije Kolašinke kao vaspitačice. Mihailo je bio najmlađi, a njegovi „školski drugovi“ tada su bili već tinejdžeri, koje su okupatorski vojnici učili i rukovanju oružjem.

„Bio je običaj da se svi u jedno doba dana postrojimo i pozdravimo talijanskog visokog oficira, kojem su u pratnji bile naše dvije vaspitačice. Ja, najmlađi i namanji, posljednji sam stajao. Svi dječaci su, naravno, pozdravljali nacističkim pozdravom - ispruženom desnom rukom ispred tijela i u stavu mirno. Ja sam stajao blizu ograde, a iza nje, tada dvanaestogodišnjak Svetozar Lakićević, kojem su braća bila u partizanima. Kada je trebalo da ja pozdravim italijanskog oficira, Svetozar iza ograde doviknu: „Sada se pozdravlja stisnutom pesnicom!“. Ja tako i učinim, istina lijevom rukom“, sjeća se osamdesetogodišnji Raketić.

Pamti i zaprepaštenje oficira i vaspitačica i paniku među dječacima, koja je tada nastala.

Jedna od vaspitačica ga je kaže namamila rečenicom „Ajde da ti dam čokoladu“, on je pošao za njom i dobio batine poslije kojih danima nije mogao da sjedi.

„Uzela je, ne sjećam se tačno, bič ili prut od oficira i istukla me krvnički pred cijelim „logorom“. Ne mogu opisati koliko je boljelo i koliko mi je bilo nejasno šta se tačno dešava. Niti sam znao šta znači stisnuta pesnica na čelu niti mi je bilo jasno šta radim u toj školi. Još manje sam shvatao zbog čega sam toliko zgriješio, a samo sam poslušao Svetozara“.

Mihailov otac je u to vrijeme već bio odstupio s četnicima, pa je živio s majkom Velikom.

Ona je, bijesna što joj je vaspitačica istukla sina, kako kaže Mihailo, napravila još jednu ludost.

Na sredini kolašinskog trga zaustavila je oficira i vaspitačice i izgrdila ih. Umalo je nakon toga izbjegla strijeljanje.

„Zbog toga su i krenuli da je vode na strijeljanje. Ne znam ni sam kako je to izbjegla, znam samo da sam zapomago i plakao. Nijesam, naravno, više mogao u školu na Brezi. Vijest o onom što sam učinio stigla je ubrzo i do partizana, pa sam kada je Kolašin, tokom rata, prešao u njihove ruke, bio uvažavan kao da sam odrastao i napravio ko zna kakvo junaštvo. Zbog mog pozdrava prisustvovao sam i svačanosti u toku zasjedanja ZAVNO“, sjeća se Raketić.

Kaže da mu je „partizanski pozdrav“ i kasnije koristio. Kada je pošao u vojsku primljen je u Partiju, sa preporukama koje je jedan od tadašnjih funkcionera prokomenatrisao riječima „Vala, mnogo, pa da je Titov sin“.

„Ipak, znam da sam mogao i mnogo više da ućarim od tog svog nepromišljenog dječačkog gesta. Ipak, nekako sam se uvijek snebivao, jer mi je otac bio u četnicima“.

Mihailo, koji je bio automehaničar, u vojsci se prekvalifikovao, pa je bio vozač mnogim funkcionerima iz tadašnje Jugoslavije, između ostalog i Blažu Jovanoviću. Iz tog dijela njegovog života, tvrdi, ima dovoljno anegdota „da se knjiga napiše“.

Mnogi htjeli da "prisvoje" moj gest, nisam htio da svjedočim

Mihailo kaže da su mu dugo nakon događaja na Brezi sugrađani, malo straiji od njega, prilazili i molili ga da posvjedoči da su i oni pred italijanskim oficirom prkosno stavili pesnicu na čelo.

„To bi im, jasno, mnogo koristilo poslije rata. Nikada nijesam htio nikom lažno da svjedočim. Jedini sam tada to učinio i ne zbog toga što sam bio hrabar ili sam imao neka ubjeđenja, već, jednostavno, što sam bio samo petogodišnjak. Tako sam uvijek obašnjavao kada su prilazili i divili se“.

( Dragana Šćepanović )