Kasno Mandić u Kolašin stiže

Prije će ući u crnogorsku istoriju onaj ko pomiri pravoslavni živalj unutar nje, nego onaj ko nas, žargonski rečeno, uvede u Evropsku uniju.

Andrija Mandić se prije više godina kandidovao za ovaj prvi cilj. Istina, sa malim zakašnjenjem, nakon što je u sva četiri velika rata vođena na prostoru bivše Jugoslavije bio na pogrešnoj strani. Zajedno sa tadašnjim ideološkim i političkim bratom Milom.

Onda je Đukanoviću zvanični Vašington otvorio oči, što ga je dovelo na drugu stranu crnogroske obale. Građansku. Mandić je nastavio da brani Srbe, to jest politiku od koje se Srbija i Srbi dugo neće oporaviti. Sigurno ne prije 2063, kako nam je nedavno izračunao sam Đukanović.

Međutim, pošto je izgubio referendum, a potom i Kosovo, Mandić je shvatio da je neracionalno, a i ne baš patriotski, nastaviti sa politikom koja “njegove”, to jest naše Srbe, komšije i rođake, vodi iz poraza u poraz. I da je mudrije patriotizam zamijeniti prosvetiteljstvom. Ili Karađorđa Dositejem. I tada, 2009. godine, za taj zaokret nije bilo prekasno.

Bilo bi bolje, naravno, da se nakon pada Berlinskog zida pridružio manjinskom dijelu srpske političke i intelektualne elite koja je zagovarala put u Evropu umjesto stranputice ka Gazimestanu. Ali, za prosutim mlijekom nije vrijedjelo plakati.

Izgledalo je da je Andrija te 2009. shvatio da su demokratija, vladavina zakona, nezavisni mediji, ljudska i manjinska prava, okrenutost i Zapadu a ne samo Istoku, najbolja opcija za sve građane Crne Gore! A time i za “njegove”, to jest naše Srbe. Zato je i odlučio da okrene novi list. I pokrene proces pomirenja Crnogoraca, bez obzira kako se oni osjećali. Kao i proces reafirmacije suživota različitih konfesija u državi, što je bila tekovina, kako bi on rekao, velikog Srbina Nikole Petrovića.

Razmišljao je tih dana Mandić čak tako daleko i vizionarski da je zaključio kako je više neukusno u nazivu stranke isticati nacionalni atribut. Nova demokratija je trebalo da bude naziv partije novog profila. To mu je izgledalo ne samo dovoljno, već i logično. Jer, demokratija je univerzalna vrijednost, a ne (samo) srpska.

Digla se, međutim, kuka i motika iz partijske baze i lider je morao da se koriguje. Ali samo u nazivu. Politički, Mandić je 2009. zaista okrenuo novi list. Nažalost, ne trajno.

Novi put NOVE je doveo do objedinjavanja niza građanskih stranaka, približavanja srpske Nove i dotad crnogorskog PzP-a, napravljeni su mostovi ka zapadnim diplomatama i centrima moći, ublažena je patriotska retorika, a prioritene teme su postale kriminal, korupcija, zarobljene institucije, opljačkani budžet, uništeni prostor.

Katarza je dostignuta formiranjem Demokratskog fronta koji je okupio stranke i ličnosti iz čitave Crne Gore, svih boja i zastava, sa ciljem da se smijeni višedecenijska korumpirana vlast i društvo krene mnogo brže u EU integracije. Kruna tog pregnuća bio je poziv Miodragu Lekiću da bude predsjednički kandidat. Krađa izbora i otimanje njegove pobjede od strane Vujanovića i njegovog šefa, bio je i početak kraja ove pozitivne priče.

Ne ulazeći u sve razloge, od kojih jedan broj ide na dušu Brisela i Vašingtona, koji su nakon svega priznali pokradene predsjedničke izbore i nelegitimnu maskotu od predsjednika države, Mandić je napravio potpuni zaokret. Vratio se u rikverc, u devedesete, što je ličilo na onu često citiranu frazu o odlasku u četnike ‘45. Demokratski front je ubrzano pretvoren u prošireni sastav NOVE, a NOVA je prepakovana u Srpsku narodnu stranku, iz vremena vojevanja za Miloševićeve ciljeve.

Lekić je najuren, za njim je otišao i Danilović, a novopečeni savez je obogaćen likovima formata Marine Jočić. Okolo se počeo muvati i Momir Bulatović, često je sa čežnjom pominjan nedostatak Nade Lazarević, Amfilohije je opet postao duhovni vođa. Naš Rafsadžani. A teme korupcije i pravne države su potiskivane zavodljivom populističkom pričom o ugroženom srpstvu i Srbima.

A da je samo pogledao preko plota, kod braće u Srbiji, Mandić je mogao da primijeti sasvim drugačije procese. Vučić i Nikolić su preuzeli njegovu ideju o modernizaciji stranke i pragmatičnijoj politici u promociji i odbrani srpskih interesa, da bi nakon toga vrlo brzo postali redovni gosti Brisela i Vašingtona i još brže zauzeli Andrićev vijenac. A onda i Nemanjinu.

Šešelja su ostavili “haškim tamničarima”, zaboravljenog od svih, a kada je vraćen nazad u Srbiju, pretvoren je u dvorsku ludu premijera koju su na nedavnim izborima srpski glasači sveli na pravu mjeru. Skoro na nivo statističke greške.

Mandić je u posljednjih godinu i po dana posebno, politički gledano, sebe vratio na pozicije koje u Srbiji sada brani Šešelj. I onaj iz Dveri. To se još ne vidi u biračkom tijelu jer današnji DF i dalje živi od minulog rada i učinka onog starog, od prije par godina. Pitanje je mjeseci kada će ovo biračko tijelo odbiti da bije Mandićeve davno izgubljene bitke, a nije teško zaključiti u kojoj partiji će prepoznati mnogo racionalniji politički izbor.

Zato je Andrijin nedavni poziv u Kolašinu na pomirenje pravoslavnog življa u Crnoj Gori kasno stigao. Početkom 2000. godine, kada je Slavko Perović, sa Žižićem i Pecom Popovićem (bio je tu i Drecun, prije nego što su ga preuzeli Prva banka i Pink) pokušao da građanima proda priču “demokratija, pa država”, za šta ga je javno pohvalio i sam Šešelj, Stojan Cerović je u “Vremenu” napisao divnu rečenicu: Nema tragičnije pozicije za ozbiljnog čovjeka nego kada ga pogrešni ljudi počnu podržavati iz pogrešnih razloga.

Tako je nešto slično i sa Mandićem danas. Koji je u neskladu i svađi sa Mandićem od prije 7-8 godina. Da parafraziram Stojana - Mandić sada liči na pogrešnog čovjeka koji iz pogrešnih razloga poziva na pravu stvar. Zbog toga taj kolašinski apel, nažalost, ostaje bez odjeka. Zato i nema šansi da dovede do pomenutog istorijskog cilja.

Sve, u stvari, djeluje kao eho nečega što je moglo da bude, a što je nepovratno izgubljeno. Bar kada je Mandić u pitanju.

( Željko Ivanović )