Monumentalni Bečanovićev filmski leksikon: Uzbudljivi lavirinti kinematografije
A ako se ipak naglasi da je ovo vrlo lična publikacija tada ciljam na to da je odabir u Leksikonu krojen prema autorovom nahođenju, apsolutno se ne povodeći ni za čijom definicijom o fer i objektivnoj kritici
U zemljama gdje cvjetaju kultura i izdavaštvo, nasuprot naše u kojoj hendikepiranoj kulturi već decenijama u šali laskamo da je u povoju, Bečanovićev Leksikon bio bi ako ne monumentalno, a onda izdanje i te kako vrijedno pažnje. U ovoj kulturološkoj Sparti je tako što svakako vrlo, vrlo rijetko.
Štaviše, u duhu akumena Aleksandra Bečanovića (Arcueil, 2015), eminentnog filmskog teoretičara, čija je esejistika nemalo puta štampana na engleskom jeziku, s ovako značajnim projektom jedino je mogao da se izbori izdavač kao što je podgorički CID. Po temeljitosti, Bečanovićev Leksikon je, u jednu ruku, srodan Leksikonu filmskih i TV pojmova, što smo poput proviđenja dočekali na beogradskom FDU sredinom 1990-ih.
A ako se ipak naglasi da je ovo vrlo lična publikacija tada ciljam na to da je odabir u Leksikonu krojen prema autorovom nahođenju, apsolutno se ne povodeći ni za čijom definicijom o fer i objektivnoj kritici. U stvari, Bečanović nam čini uslugu što, primjera radi, ne stavlja ljude poput Kusturice na čelu ex-YU kinematografije što je, na kraju krajeva, za njega - a garantovano i za određeni broj skeptičnijih filmofila - dovoljno blijeda da bi izrodila barem i jednu odrednicu. Jer da smo ovdje bili primorani da čitamo o Kusturici, samim tim bismo se morali suočiti i, recimo, sa jednom Martom Kulidž.
Za razliku od poslijeratne poljske i češke kinematografije, za balkansku se čini da nesporno zaostaje vjekovima. Pa je i tada propust kao što je izostavljanje Jiržija Kavaleroviča (Majka Jovanka Anđeoska; Faraon) uočljiva omaška. Bez obzira na to, u Leksikonu su predstavljeni: Jireš, Žulavski, Borovčik, Vlačil, Menzel, Vajda, Kišlovski, Forman, Švankmajer i grandiozni Vojčič Has (Rukopis pronađen u Saragosi).
Takođe je zaobiđena i Louzijeva drama The In-Between (1971), potom Premindžerov politički film Advise and Consent (1962) i Trifoov dirljivi traktat o opsesiji, Priča o Adel I. (1975). Isto tako nema ni traga od dva najbolja filma Larija Koena i žanrovska filma par excellence - Bog mi je naredio (1976) i Krilata zmija (1982).
Zbog nekih od ovih remekdjela sigurno žali i sam kritičar, s tim da je njegov Leksikon bio u nastajanju od više od pola dekade. A tokom tog vremenskog raspona čovjek može naći, pogledati i razvrstati samo određen broj filmova u zemlji gdje se na "druga dopunjena izdanja" rijetko i pomišlja.
Uostalom, vrlo je malo monografija u kojima ćete zateći fokusirano izložen opus ljudi kao što su nacistički reditelj Fajt Harlan, zaboravljena rediteljka Starog Holivuda, Doroti Arzner, "sleazefest majstor" Džo D'Amato, ili sovjetski maestro Grigorij Kozincev, tvorac dvije nezaboravne ruske adaptacije Hamleta (1964) i Kralja Lira (1971).
Dakle, zaista ne vrijedi prigovarati što nema (možda) najboljeg filma Luja Mala, Šum srca (1974). Niti što su Sidni Lumet, Brajan De Palma i braća Koen zastupljeni sa samo 5 filmova - ništa manje nego Sem Raimi, od svih ljudi, zaključno sa dva Spajdermena.
Ova CID-ova publikacija, kao najposlije i Overlukove filmske enciklopedije naučne-fantastike (1984) ili …horora (1986) Fila Hardija u ranoj mladosti - a, na ovim prostorima, između ostalog, i Živkovićeva Enicklopedija SF-a (1990) - i danas su najvelikodušniji razlozi da nam zagolicaju nezajažljive filmofilske i čitalačke apetite.
Slična izdanja jamačno imaju tendenciju da nas vrate prilično daleko u sjećanju, i posebno sada podsjete ne samo na fetišističku mogućnost iščitavanja određenih filmova, koliko i na zaboravljene aspekte spektakala što danas, u svijetu filma lišenom imaginacije i identiteta, nepobitno izgledaju umnogome svježije i - elokventnije.
Valja istaći da je Bečanović izdanak one vrste teoretičara koji duboko zalazi u nivoe filmskog prosedea, kao i u tehniku semantičke artikulacije, te ako bi se od njega očekivala "maltinovska" lakonska razračunavanja, gdje će naposljetku prevagu izvršiti misao o tome da li neki film prosto valja ili ga vrijedi zaobići, onda Leksikon nije za svakoga. Na kraju krajeva, to nisu bile ni ništa manje "neobjektivne" knjige izvjesnih francuskih filmofila - Šabrola i Romera - koji su još tokom 1950-ih pisali doslovno prve teorijske sveske o Hičkoku i američkom filmu.
(Nastavak u narednom broju)
( Ratko Radunović )