Dušan Patić: Dovlatov je čudo od pisca

Prozna knjiga “Tri” novosadskog pisca i prevodioca Dušana Patića, kreće se u širokom rasponu svakodnevnice, do književnih i istorijskih reminiscencija. Knjigu je objavio Solaris, a ovo je prva Patićeva prozna knjiga, poslije nekoliko pjesničkih zbirki i brojnih prevoda ruskih pisaca.

Dušan Patić (1962) diplomirao je jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Prevodi sa ruskog i prvi je prevodilac djela Danila Harmsa, Sergeja Dovlatova i Igora Sahnovskog na srpski jezik. Kako je nastajala vaša knjiga “Tri”?

- Mada nevelikog obima, zbirka “Tri” nastajala je godinama, da ne kažem duže od decenije. Priča “Bijes” je prva napisana i objavljena još dalekih osamdesetih, u čuvenom studentskom književnom listu “To jest” iz Novog Sada, gdje sam objavio svoju prvu pjesmu, a potom bio i glavni urednik časopisa te sticao prva iskustva u izdavaštvu, koja će mi potom biti više nego korisna u Solarisu, knjižari i izdavačkoj kući, čiji sam jedan od osnivača, a glavni urednik od 1995 - 2013. godine. Slijedila je potom, početkom devedesetih, priča “I bol i smijeh”, a povijest “Žohar” napisana je najkasnije, poslije raspada SFRJ, u vrijeme rata, najveće bijede, demonstracija i inflacije, a glancana, kao i ostale priče godinama, da bi 2010. tekstom “Umjesto pogovora” knjigu konačno priveo kraju. Zbirka je prvobitno zamišljena kao dio veće cjeline - ciklusa priča sa istim junakom, može se reći i kao roman, a što zbog raznih životnih okolnosti, sumnji u sebe, posvećenosti izdavaštvu, pa prevođenju, premda je knjiga imala još djelova s kojim je činila cjelinu, mislio sam da je zbirka ovako zaokružena, idejno i formalno savršena, a nadasve, i pored eksperimentisanja s formom - čitljiva. Upravo ovih dana, završivši prevođenje novog romana Igora Sahnovskog “Sloboda u krvi”, skupljajući snagu za njegov zbornik “Srećnici i bezumnici”, za koji je nagrađen uglednom nagradom “Ruski Dekameron”, vratio sam se projektu, kojem pripada i zbirka “Tri” i pisanju. I potekle su riječi, rađaju se nove priče.

„Tri“ je slojevita porodična priča. Zar nijesu sve velike priče zapavo porodične? I šta nam otkriva taj mikrokosmos?

- Ima istine u tome. Najvećim dijelom porodica i određuje kakvi ćemo biti kao odrasla ljudska bića, a glazuru dodaju školovanje, društvena mašina i odnosi sa drugim ljudima. U tom mikrokosmosu nastaje naš karakter, odnos prema autoritetima ili savijanje kičme, prisutnost empatije ili bezosjećajnost, borba sa problemima ili ravnodušnost, ljubav ili mržnja… “Tri” je, dakle, priča o jednoj porodici (porijeklom iz Crne Gore, koja se početkom XX vijeka preselila u Pančevo i njegovu okolinu), njenom raspadu i tragediji, ali i priča o odrastanju jednog umjetnika, data u tri koraka: dječaštvo - Pančevo, dječaštvo-studentski dani (Zrenjanin - Novi Sad), zreli dani sa zasnovanom porodicom (Novi Sad).

Koliko ova knjiga hvata duh jednog vremena?

- Uronjeni u vrijeme, zarobljeni u njemu, mi ga neminovno i ispisujemo. Stoga je “Tri” ipriča o bliskom susretu junaka sa strašnim silama oko njega, koje ga prate i prijete: sa smrću, silama prirode, društvenim silama (vojska, policija, rat). Događaji, naročito u završnici knjige nijesu prijatni, već dramatični (raspad SFRJ i svih vrijednosti, rat u Hrvatskoj i BIH, nasilje, očaj i besparica, najveća svjetska inflacija, demonstracije…), a nastojeći da suočim junaka sa njegovim neminovnostima, strahovima i iskušenjima, nadam se da sam to suočenje upečatljivo predočio. U jednom dijelu knjige pišete o bubama i načinu na koji bube vide svijet, koje knjige i filmove one vole. Šta ste htjeli da kažete ovakvom neobičnom perspektivom?

- Kazano riječima jednog mog čitaoca, slike buba i žohara - to su slike prave apokalipse. Metafora i realna činjenica koja nas odvajkada prati. One su i iskorak u fantastično, veza sa svijetom Danila Harmsa (tu se negdje krije u mraku i Kafka), sredstvo za razbijanje patetičnog (uz više nego raznovrsnu formu kojom zbirka obiluje)… Ovo je, kako vi kažete, povijest o ljudima i piscima...

- Jednostavno rečeno, ovo je priča o svima nama koji smo proživjeli to doba - pasjište. Nažalost, malo je knjiga koje ga opisuju i to nije dobro. Bez kritičkog osvrta na njega, bojim se da će se takva vremena vrtložno ponovo pojavljivati i nemoćne nas opet sluđivati… A kako časovnik otkucava, mi sve više zaboravljamo - i da se smijemo i da se borimo da nešto promijenimo. Savijamo leđa ili povijamo glavu prema zemlji, strahujući za mrvice koje nam dobacuju…

U porodičnu priču upleli ste isječak iz životne priče Danila Ivanoviča Harmsa. U kakvoj je funkciji ova priča?

- Danil Harms je književni brat junaka-prevodioca. Prevodeći ga, junak otkriva realije, paralele između njegovog života i života velikana ruske avangarde. Pored slične poetike, pogleda na svijet, tu je nevjerovatna empatija, osjećajnost, gotovo patetičnost, koju obojica razaraju formom i jezikom; tu su i bube - žohari, pauci, koji obojicu prate kroz život i u stvaralaštvu; tu je slom jednog civilizovanog društva, totalitarno nasilje nad svakim pojedincem, pa i nad njima samima. Na kraju krajeva, i jednog i drugog ta neuništiva mašina dovodi pred zid - Harmsa odvode u ludnicu i u smrt, glavnog junaka u ludilo građanskog rata.

„Tri su koraka do sjenki“, kažete na kraju knige i postavljate filozofsko pitanje „da li je bolje živjeti svoj mali život, raditi, ploditi se, uživati u malim malograđanskim stvarima, te umrijeti blažen u neznanju ili izabrati svjesno i bol i smijeh i boriti se s vjetrenjačama?“ Kakav je vaš odgovor na ovu dilemu?

- Stvaralaštvo (ili fokusiranje na nešto lijepo i pozitivno, makar samo na vlastitu porodicu) je jedini spas od beznađa u ovim vremenima.

A šta je sa Sergejem Dovlatovim, koga ste takođe prevodili?

- Čitav život imam sklonost prema smiješnom, apsurdom. Takva literatura mi je veliki izazov, budući da se najteže piše, ali i prevodi. Dovlatova mi je otkrio profesor ruske književnosti i prevodilac Aleksandar Ševo. Uočivši tu moju sklonost prema smiješnom, pokazao mi je ruski časopis “Zvijezda”, gdje je prvi put u Rusiji (tada još SSSR-u) bio publikovan rad Sergeja Dovlatova (Dovlatov je tad uveliko živio u SAD, gdje je stekao ime i popularnost, a nije doživio pojavu knjige u rodnoj Rusiji jer je ubrzo umro. Nepravda je kasnije ispravljena). Bila je to povijest “Filijala, sjećanja voditelja radio-emisija”, koju su Solaris i Krovovi iz Sremskih Karlovaca objavili 1995. Time je Dovlatov ušao na velika vrata u srpski jezik (postoje već tri izdanja te knjige). Nakon “Filijale” preveo sam i njegove “Bilježnice”, a priču o njima prati čitav roman. Naime, potpisao sam ugovor sa “Vremenom knjige”, potom “Stubovima kulture”, zahvaljujući uredniku Gojku Božoviću dobio čak i prevodilački honorar, ali se “Bilježnice” kod njih nikada nijesu pojavile. Bio sam se zarekao da više nikada neću prevoditi, dok ta knjiga ne ugleda svjetlost dana - i trajalo je to do 2010, kad sam pokrenuo biblioteku “Slučajevi” (koju je podržao Milorad Vujović iz Rubikona), gdje sam objavio 7 knjiga svojih prevoda i izbora, a među njima i “Bilježnice”. Više nije bilo nazad. Krenuo sam ponovo u svijet prevoda.

Dovlatov je čudo od pisca. Gotovo da nema primjera takvog nezlobivog humora u svjetskoj književnosti, kakav je prisutan u njegovom djelu, humora koji nam uliva izuzetnu dozu vedrine koja nam je itekako potrebna. Zapravo, njegovu književnost čini njegov život, odnosno, koristeći svoj životni materijal na nečuven i nadasve zabavan način, opisao je istoriju svog života (porodice!), dotičući se usput i istorije svoje dvije domovine: SSSR-a i SAD.

Čaplinovska oštroumnost, čaplinovsko osjećanje smiješnog i žalosnog, čaplinovski lirizam i poetičnost osvojili su prvo mene, a potom i naše čitaoce. Krajem prošle godine izdavač LOM iz Beograda krenuo je sa objavljivanjem “Izabranih djela” Sergeja Dovlatova. Prva objavljena knjiga u njima bila je, naravno, “Filijala”. Kao rusista, kako gledate na savremenu rusku književnost? Koji pisci vas privlače?

- Velika je ruska književnost. Oduvijek je to i bila. I po bogatstvu žanrova, i po temama koje obrađuje, i po načinu pisanja, i po uticaju koji ima. U mom fokusu su zadnjih godina: Mihail Veler, Aleksej Ivanov, Jana Vagner, Vladimir Leventalj, Ana Stratobinec, Andrej Rubanov...

Privlače me pisci skloni humoru, fantastičnom, pisci majstorskog stila i umijeća pripovijedanja. Nekad je to za mene bio Aleksanadar Grin (za Solaris sam 1994. priredio i preveo njegov izbor priča pod nazivom “Pacolovac”), danas Igor Sahnovski. Nekako je ispalo da sam se vezao za ovog pisca. Ima u njemu ponešto od Harmsa (na jezičkom i humornom nivou), ponešto od Dovlatova (zna i on da svoj životni materijal na svojstven način pretoči u majstorsku prozu), tu se negdje kriju iza ramena i Flober i Nabokov, ali je on te uticaje iskoristio na svoj način i stvorio svoj stil, kojeg nema ravna u savremenoj ruskoj književnosti.

Povratak prevođenju i odabir Sahnovskog bila je prava odluka za mene. Dugo odsustvo, svježina i snaga u punoj moći, ljubav prema tekstu, dovela je do toga da roman “Čovjek koji je znao sve” (Stylos Art, Novi Sad, 2012) bude nagrađen nagradom Udruženja književnih prevodilaca Srbije iz Fonda „Dr Jovan Maksimović“ za najbolji prevod ruske književne proze za 2012/2014 godinu. U međuvremenu sam preveo još dva njegova romana „Zavjera anđela“ i najnoviji „Sloboda u krvi“, radeći na projektu njegovih djela, usput tražeći i izdavača za to.

Otkrivanje čudesnog Harmsa

- Harmsa mi je u ranim studentskim danima otkrio veliki srpski pjesnik i avangardista Vujica Rešin Tucić. I bio sam blago rečeno šokiran. Sve mi se okrenulo naopačke. Otkrio sam da postoji neki drugačiji književni svijet, koji različito misli, piše na nečuven način… Potom, dok sam radio u Centralnoj biblioteci Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, otkrio sam slučajno njegovu nikad prevođenu poeziju i dobio želju da tu ljepotu, jezičko bogatstvo, skrivenu tajnu otkrijem našim, tada jugoslovenskim, čitaocima. Nekako se tada otvorila Nolitova knjižara na Filozofskom fakultetu, gdje sam se zaposlio i koju sam vodio, upoznao sam ruskog lektora Galjinu Dalmatovu (inače epizodnu junakinju knjige) i bio sam ‘pečen’. Njena podrška, a i savjeti bili su neprocjenjivi. Dvije godine je trajalo prevođenje i pisanje komentara. Kasnije, kad sam počeo da prevodim i Harmsovu prozu, prevode mi je pregledao i veliki lingvista Miodrag Radovanović i dao mi jezičke savjete koji se ne mogu čuti svaki dan. “Arhimedova kada: stihovi, molitve, pjesme, čarolije” pojavila se u izdanju Solarisa i Krovova iz Sremskih Karlovaca 1994. godine, kao i izabrana proza “Porodica Rundadarov i druge priče”.

Zanimljivo je da je otvaranje knjižare Solaris, februara 1994, bilo obilježeno pojavom mog prevoda Harmsove knjige “Slučajevi” u izdanju KONS-a iz Novog Sada.

( Vujica Ognjenović )