Kako sam ubio više od stotinu ljudi

Sirija je u ratu sedam dugih, smrtonosnih godina. Vlada predsjednika Bašara al Asada se bori protiv pobunjeničkih grupa i džihadista Islamske države. Sjeverni grad Raka je bio ključno poprište za mnoge frakcije u sukobu. Slijedi priča o tome kako je jedan mirni demonstrant uvučen u krvoproliće i postao ubica.

Kaled nije odlučio da postane ubica zato što ga je jednog dana u Raki probudio miris smrti i prašine, već mu je poslat specijalni poziv.

Šestorici muškaraca je naređeno da se jave na aerodromu u Alepu, na sjeverozapadu Sirije, gdje je jedan Francuz trebalo da ih obučava da koriste pištolje, oružje sa prigušivačem i snajperske puške. Učili su da ubijaju metodično, da uzimaju zatvorenike za žrtve.

"Mete tokom vježbi su nam bili privedeni vojnici režimskih snaga. Postavljali su ih na teške pozicije pa je bio potreban snajper da ih pogodimo. Ili bi poslali grupu zarobljenika i tražili od nas da ciljamo jednog, a da ne pogodimo druge,“ ispričao je.

Kaled, što nije njegovo pravo ime, kaže da su većinom ubijali sa motora.

"Potrebno je da druga osoba vozi a ja sjedim iza. Vozimo pored automobila naše mete i onda pucamo, ne može pobjeći.“

Učio je kako da prati ljude, da se domogne meta, kako da odvrati konvoj automobila tako da drugi ubica može da je "smakne".

Bila je to krvava, nehumana edukacija. Međutim, sredinom 2013, nedugo pošto se sirijska vojska povukla iz Rake, to je odgovaralo liderima Ahrar al-Šama - tvrdokorne islamističke grupe koja se borila da preuzme kontrolu nad tim gradom i eliminiše rivale.

Kaled je bio jedan od komandanata te grupe, glavni u kancelariji za bezbjednost u Raki.

Ipak, ispričao je za BBC, na početku sirijske revolucije 2011, on je bio posvećen miru, „malo religiozan, ali ne previše rigidno“. Posao mu je bio da organizuje hodočašća.

"Bio je to zapanjujući osjećaj slobode, pomiješan sa strahom od režima“, prisjetio se prvog dana kada se pridružio antivladinim protestima.

"Osjećali smo da radimo nešto da pomognemo našoj državi, da stvorimo slobodu i budemo i uspijemo da izaberemo predsjednika koji nije Asad. Bili smo mala grupa, ne više od 25-30 ljudi.“

Kaled kaže da niko nije razmišljao o tome da se lati oružja na početku protesta - „nismo imali hrabosti za to“, ali su pripadnici snaga bezbjednosti, ipak, hapsili i tukli ljude.

Jednog dana su priveli i njega.

"Odveli su me iz moje kuće u upravu za krivičnu bezbjednost, potom u ostale uprave, za političku bezbjednost, državnu bezbjednost...potom u Centralni zatvor, gdje sam ostao mjesec prije nego što su me oslobodili.

"Prije nego što sam dospio u Centralni zatvor, nisam mogao da hodam niti spavam zbog bola u leđima.“

Kaled kaže da ga je najviše zlostavljao čuvar u upravi za krivičnu bezbjednost, koji ga je primoravao da kleči pred Asadovom slikom, govoreći: „Tvoj bog će umrijeti, a on neće umrijeti. Bog umire, a Asad ostaje.“

"Vješao me je za ruke lancem za plafon. Primoravao bi me da se skinem, onda stavljao na ‘leteći tepih’ i bičovao po leđima. Govorio mi je ‘mrzim te, mrzim te, želim da umreš. Nadam se da ćeš umrijeti od mojih ruku.’“

Sirijac je ispričao da je iz tog zatočeništva izašao paralizovan. Kada je došao u centralni zatvor, zatočenici su plakali kad su ga vidjeli. Unijeli su ga na nosilima.

"Riješio sam da ću ga, ako me bog spasi, ubiti gdje god da ode. Čak i da pođe u Damask, naći ću ga i ubiti.“

Kada je oslobođen iz zatvora, Kaled se latio oružja protiv vlade. Kaže da je „pomogao“ 35-orici vojnika sirijske armije da prebjegnu iz 17. rezervne divizije, koja je bila stacionirana na sjeveroistoku zemlje.

Neke od njih je oteo i prodao njihove stvari da bi dobio novac za oružje.

Ponekad se udruživao sa zgodnim ženama da bračnim ponudama namami „ozloglašene pojedince koji muče demonstrante“. Poštedio bi im život, ali ih je primoravao da naprave snimak o prebjegu kako više nikad ne bi služili predsjedniku Asadu. Za njegovog prvog taoca, otkup je bio 15 „kalašnjikova“, ili njihova vrijednost u gotovini.

Prema jednom čovjeku nije imao milosti - čuvaru koji ga je mučio.

"Pitao sam ljude za njega sve dok ga nisam našao. Pratili smo ga do kuće i odveli. Rekao mi je nešto na šta sam ga kasnije podsjetio. Kad sam bio u zatvoru, rekao mi je: ‘Ako izađeš živ iz ovog zatvora i uspiješ da me uhvatiš, nemoj imati milosti prema meni’ - upravo to sam uradio.“

Odveo ga je na farmu blizu centralnog zatvora, gdje je bila oslobođena oblast.

"Otkinuo sam mu ruku mesarskim nožem. Izvukao sam mu jezik i odrezao makazama. I dalje nisam bio zadovoljan. Ubio sam ga kad me molio za to. Došao sam da se osvetim tako da se nisam bojao.“

Kaled je ispričao da uprkos svim metodama mučenja koje je primijenio na njemu, ne osjeća žaljenje ni tugu. „Naprotiv, da sada ponovo oživi, isto bih uradio.“

"Da je postojao organ kojem se može žaliti, da se prijavi da tuče i ponižava zatvorenike, ne bih mu to uradio. Ali, nije bilo nikoga kome se moglo žaliti niti države da ga zaustavi.“

Kaled je izgubio vjeru u revoluciju. Usredsredio se na dnevnu borbu za sopstveno preživljavanje. A uskoro je dobio još mračniju ulogu u surovom sirijskom sukobu - počeo je da ubija za džihadističku grupu Islamska država (ID).

Prijateljstvo ili izdaja, svađe oko taktike i promjene u ravnoteži moći: to je natjeralo mnoge sirijske pobunjenike da prelaze iz frakcije u frakciju, ponekad više puta.

Kaled je napustio islamiste iz Ahrara al-Šama, koji su ga obučavali kao ubicu, i pridružio se Frontu al-Nusra, koji je tada bio zvanični ogranak Al kaide u Siriji.

Do početka 2014, Islamska država, koju su on i njegovi borci nekada ismijavali kao beznačajnu i malobrojnu grupu, protjerala je pobunjeničke frakcije iz Rake. Taj grad će postati de fakto prijestonica "kalifata“ ID.

Militanti su terorisali civilno stanovništvo otkidanjem glava, razapinjanjem i torturom. ID bi im uzimala imovinu, ubijala i slala u zatvor zbog najbesmislenijih razloga, sjeća se Kaled.

"Ako bi nekao rekao ‘Oh, Muhamede’, ubili bi ga zbog bogohuljenja. Kažnjivo je bilo i fotografisanje, korišćenje mobilnih telefona. Zbog pušenja se išlo u zatvor. Radili su svašta - ubijali, krali, silovali.

„Optužili bi nedužnui ženu za preljubu i potom je kamenovali pred djecom. Ne bih ubio ni kokošku pred mojom braćom i sestrama.“

Ta džihadistička grupa je kupovala više pobunjeničke lidere novcem i položajima visokog statusa. Kaledu je ponuđen posao „šefa bezbjednosti“ sa kancelarijom i kontrolom nad borcima ID. Znao je da će odbijanje značiti smrtnu presudu, tako da je postigao užasavajući kompromis sa samim sobom.

"Složio sam se, ali uz pristanak Abu al-Abasa, višeg lidera al-Nusre, postao sam dvostruki agent. Pokazao sam Islamskoj državi prijateljsko lice, ali sam tajno otimao i ispitivao njene članove, a potom ih ubijao. Prvi kojeg sam oteo bio je Sirijac, lider jednog kampa ID za obuku.

"Prosljeđivao sam informacije ID kad god je Abu al-Abas to želio. Neke informacije su bile tačne, kako bih naveo ID da mi vjeruje. Ali, istovremeno sam uzimao tajne od njih.“

Front al-Nusra je imao očigledni motiv za špijuniranje ID. Odbio je spajanje koje je lider ID Abu Bakr al-Bagdadi objavio 2013, i udružio se sa drugim pobunjeničkim grupama.

Kaledova odluka je djelovala kao smrtna želja, ali su drugi umirali. Kaže da je za ID ubio oko 16 ljudi, u njihovim kućama iz pištolja sa prigušivačem.

Kaže da su oni prodali svoju vjeru za novac, izdali Ahrar al-Šam i Slobodnu sirijsku armiju - savez koji ima podršku Zapad i koji je prvi oteo Raku iz ruku vladinih snaga.

Jedna od njegovih žrtava je bio islamski teolog iz Al-Baba. „Pokucao sam na vrata. Otvorio je. Odmah sam ušao sa pištoljem i uperio mu ga u lice. Njegova supruga je počela da vrišti. Znao je da dolazim da ga ubijem.“

"Prije nego što sam išta rekao, pitao me je šta želim. ‘Novac? Evo ti novac, uzmi šta god hoćeš.’ Rekao sam da ne želim novac. Zaključao sam njegovu ženu u drugu prostoriju. Potom je rekao ‘uzmi novac, ako želiš spavaj sa mojom ženom preda mnom, ali me nemoj ubiti.’ To što je rekao me je ohrabrilo da ga ubijem.“

Emiri ID u Raki su voljeli novine i rutinski ubijali one koje su podmitili da bi ih zamijenili svježom krvlju. Nekada su za žrtve optuživali avione koalicije na čelu sa SAD, nekada ih nije bilo briga. Samo mjesec pošto je počeo posao u ID, Kaled je bio siguran da će uskoro doći po njega.

Ubica je pobjegao, prvo kolima u istočni grad Deir al-Zor, a kasnije u Tursku.

Spavam mirno, svi koje sam ubio su to zasližili

Na pitanje da li osjeća bilo kakvo kajanje ili da li misli da bi jednog dana mogao biti gonjen, Kaled je rekao:

"Mislio sam samo o tome kako da pobjegnem i ostanem živ.

"To što sam uradio nije zločin. Kada vidite nekog da uperi oružje i tuče vam oca, ubija brata ili rodbinu, ne možete mirno gledati i ništa vas ne može zaustaviti. Ono što sam uradio bila je samoodbrana.

"Ubio sam više od stotinu ljudi u borbama protiv režima i ID, i ne žalim zbog toga...jer bog zna da nikad nisam ubio civila ili nedužnu osobu. Kad se pogledam u ogledalo, vidim sebe kao princa. Mirno spavam jer svi koje sam ubio, zaslužili su da umru“, kazao je Kaled za BBC.

"Kada sam napustio Siriju, ponovo sam postao civil. Sada, ako mi neko kaže nešto nepristojno, odgovorim - ‘tvoja volja.’“

Prevela i priredila: Angelina Šofranac

Galerija

( BBC )