Samo dugmići ostali od "Name"

Prošle srijede Podgoričani su sa nevjericom gledali u polomljena vrata nekadašnjeg “Narodnog magazina”, robne kuće “Nama”, kasnije pod nazivom “Titograđanka”, pa “Podgoričanka”, u Ulici slobode. Unutrašnjost nekadašnje trgovine kojom su se Titograđani ponosili, kao sada Podgoričani “Deltom”, izgleda kao da je pogodio razoran projektil, u najmanju ruku neka “tetka” ili “zaova”, bomba sa teškog bombardera. Razorno uništavanje, to jest odnošenje svega osim zidova nekadašnje robe kuće u srcu grada, djelo je lopova. Očigledno dobro organizovanih, jer je odnešeno sve što se moglo odnijeti, pa čak i elektroinstalacije. Više puta su posjećivali nekadašnji simbol trgovine od polovine prošlog vijeka, pa negdje do njegovog kraja. Ovog puta nijesu ostali ni dugmići, što bi rekli Maratonci. Niko ih vidio nije, ili niko više ne želi da bude svjedok (kao što niko vše ne želi da bude ni žirant). U takvim vremenima živimo. Zgrada u kojoj je bila bivša robna kuća napravljena je 1954. ili 1955. godine u Titogradu, a konkurentski “Beko” 1969.

Prve pokretne stepenice u nekadašnjem Titogradu bile su ugrađene u “Nami”. Novi izazov za tadašnje građane glavnog grada bio je da se provozaju njima. Prilazak i izlazak sa stepenica u pokretu bili su ravni današnjim adrenalinskim sportovima, vježbalo se to dragi prijatelji! Oni koji su već bili savladali tu vještinu sa visine su gledali na one koji su stepenicama prilazili sa strahom. Bio je to, po nekom nepisanom pravilu, ispit koji vam daje za pravo da ste veći građanin od onih koji na pokretne stepenice gledaju kao na nekavav stravičan izazov novog tehnološkog doba. Stepenice su bile najava nekog novog vremena punog tehnoloških izazova za malog i uplašenog čovjeka. Nije bilo malo onih koji su padali na nos, ne znajući da iskorače sa pokretne trake. A bilo je i onih koji nikada nijesu vjerovali novim stepenicama, već su na sprat grabili običnim, statičnim. Što je sigurno, sigurno je.

Sastavni dio tadašnjeg večernjeg izlaska bili su krugovi na korzu i makar dva puta pokretnim stepenicama sve do trećeg sprata, gdje se prodavao namještaj. Nikad više posjetilaca jedna prodavnica namještaja nije imala, ali vjerovatno ni manje prometa. Čitave porodice su dolazile da vježbaju kako uskočiti i iskočiti sa stepenica, gospođe sa sve punđama na glavi, očevi u odijelima, djeca ispeglana. Beogradski list “Blic” je u izvještaju o otvaranju Delta sitija u Podgorici 1. oktobra 2008. godine imao jednu netačnu vijest. Novinar je napisao kako novi tržni centar ima prve pokretne stepenice u Crnoj Gori. Svi oni koji su u “Nami” vježbali kako da nonšalntno koriste novu tehnologiju penjanja na sprat više bili su neprijatno iznenađeni, jer su bili svjedoci da je Titograd imao pokretne stepenice sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Prostorije „Podgoričanke“ pripadale su lancu robnih kuća „Beograd“, a prodate su 2007. godine.

Vlasnik nekadašnje Robne kuće sada je preduzeće „Projmetal“ iz Beograda.

Stečajni upravnik akcionarskog društva „Projmetal“, Miloš Bakić, ranije je kazao “Vijestima” da očekuje da će ubrzo biti u mogućnosti da obezbijede objekat, s obzirom na to da se za dobijanje potrebnog rješenja, pred nadležnim sudovima radi po hitnom postupku.

Priča o “Nami” i “Delti” je priča o jednom gradu čiji centar više nije gdje je nekada bio. O gradu koji sada ima više centara, a ovaj prvi, i za mnoge jedini pravi centar, sada pomalo liči na devastiranu “Namu”.

Miškovićev “Delta siti” na mjestu nekadanšnje fabrike “Marko Radović”, naspram nekadašnjeg “Radoja Dakića”, kao simbol potrošačkog društva, preselio je centar grada na područje nekadašnje industrijske zone. Projekat novog tržnog centra u kome su koncentrisani butici poznatih svjetskih brendova, ugasio je podgoričke butike i desetkovao posao u njima, a sav kajmak profita kao centrifuga pokupio za sebe. Dodatna izgradnja Citi kvarta, doduše bez zelenila, vrtića i škola, doprinijela je da se centar trgovine i događaja preseli u taj dio grada.

Centar je počeo da gubi trku sa novim naseljima još za vrijeme bivšeg gradonačelnika Miomira Mugoše, koji je suviše zacijenio prostore u centru grada. Svojevremeno je “Bata” zakupio prostor nekadašnjeg bifea “Korzo” za 14.000 eura mjesečno. Te nerealne cijene zakupa u centru, sada mnogi vlasnici postojećih poslovnih prostora plaćaju tako što ne mogu da izdaju svoje lokale. Kao što sada “Delta” izgleda kao trijumf filozofije trgovanja, tako je i “Nama” u svoje vrijeme izgledala Titograđanima i onima koji su dolazili u grad. Ko sada dođe u Podgoricu, posjeti “Deltu”, a nekada je “Nama” bila u modi. Istina je da je Podgorica grad koji je promijenio svoje lice u posljednjih dvadeset godina. Malo je paradoksalno, ali je centar grada u tom razvoju malo zaobiđen. Mnogi vjeruju da je to samo trenutno stanje stvari, da će kapital opet posjetiti centar, ali je tu problem što obično stradaju stare građevine, po kojima se grad prepoznaje, a koje se nalaze na najboljim lokacijama.

Mnogi će reći da je priča o “Nami” samo melahnolično sjećanje nekadašnjih Titograđana na njihovu mladost, a da je nemoguće da “Delta” doživi sudbinu nekadašnje robne kuće u Ulici slobode. Živimo u svijetu u kome se sve brzo mijenja, pa i naš grad, i nema toga ko bi smio da stavi ruku u vatru i tvrdi da će kroz dvadeset godina sve biti kao i sada. Nije loše što grad raste i dobija više centara, ali je nedopustivo da, u još uvijek zvaničnom centru, imamo ruinu od nekadašnje robne kuće.

Ko god voli ovaj grad, volio bi da vidi vaskrslu “Namu” ili neku novu uređenu trgovinu u srcu njegovog centra. Ovo što sada vidimo simbol je svega onoga što kod nas ne valja i sa čim ne možemo da se ponosimo. Niko nas bolje ne može bombardovati no što mi sami sebe možemo!

( Boban Novović )