STAV
Božo Vrećo ili sloboda izbora
Božo Vrećo za sebe kaže da nije ni muško ni žensko, nego je čista sloboda. Za takvo što je, u građanskom smislu, potrebna hrabrost. Takva hrabrost kakvu nemaju svi gazije, harambaše i junaci našega svijeta
Koristeći današnji novogovor i takozvanu političku realnost, Božo Vrećo je Srbin iz Foče, koji je prešao živjeti u Sarajevo da pjeva i to, ni manje ni više, nego sevdalinku, za koju bi bošnjački nacionalisti rekli da je samo njihova, a srpski nacionalisti bi ga osudili iz razloga - šta jedan Srbin ima tražiti u Sarajevu. Naravno, kako Vrećo nije iz te priče, sve djeluje više nego nadrealno.
Gledano današnjom dioptrijom, nimalo laka i nimalo zahvalna odluka.
Božo Vrećo za sebe kaže da nije ni muško ni žensko, nego je čista sloboda. Za takvo što je, u građanskom smislu, potrebna hrabrost. Takva hrabrost kakvu nemaju svi gazije, harambaše i junaci našega svijeta. Biti ni muško ni žensko, nego čista sloboda, znači biti sam i suočen sa svima koji nikad nisu sami. Jer u grupi je lakše. Ali za umjetnika, pjevača sevdaha, takva je sloboda blagotvorna. Pogotovu što Božo Vrećo ne glumi, kao što su u antičkom teatru muškarci glumili žene. On žena naprosto nije. Kao što, naprosto, nije muškarac, on nije ni oboje u isto vrijeme. On je Sloboda izbora, on je Božo.
Način njegovog pjevanja je začudan, heruvimski. Ili kerubinski, ako nemate toliko slobode da razumijete i prihvatite istočnu varijantu. Ponekad se čini kako on sevdalinke pjeva onako kako ih pjevaju i drugi dobri pjevači, ili onako kako bi sevdalinke i trebalo pjevati. A odmah zatim začuje se, osjeti se nešto što je mnogo više i od te pjesme i od puke interpretacije. Želeći da pjeva sevdah, kao što su to željeli i mnogi drugi, Božo Vrećo je najednom zapjevao nešto drugo, što je više i veće od sevdalinke, naprosto zato što je u svakom pogledu neponovljivo. Boža je moguće imitirati, moguće mu se rugati - o, to bi bilo najlakše, za uspješno ruganje njemu ne treba ni imati posebnog talenta, jer je do bola lako persiflirati, nagrđivati i rugati se svemu što je samo po sebi talentovano. Ali njega ne možete slijediti, ne može mu se biti pandan. On je prvi i posljednji u svojoj vrsti.
To pjevanje ne mora se nikome sviđati. I bolje bi bilo da se ne sviđa svima, jer tada bi se moglo ozbiljno posumnjati kako i nije riječ o pjevanju. Ali sloboda tog čovjeka je od one vrste koja druge ne obavezuje i ne zarobljava.
Božo je krik Bosne i sve ono što ona danas nije. Božo je sloboda izbora.
( Elmir Đoković )