Tuku druge u strahu jer su i sami gejevi

Odrastao u gastarbajterskom getu, 30-godišnji Marko iz Podgorice, je pripadao grupi “žestokih momaka”. Da mu se dopadaju osobe istog pola shvatio je rano, u prvom ili drugom razredu osnovne škole, posmatrajući oca svog druga.

"Nikako nisam mogao sebe takvim da prihvatim. Vremenom postao sam prvi, ili među najboljima, u svemu onome što je po meni, tada, bilo skroz muški - u sportu, uličnim zanimacijama, streetworkoutu, ali i u snazi, moći, nad drugima... Uživao sam da kontrolišem i terorišem druge, posebno vršnjake koji su bili pederi. Radio sam im šta sam god htio. Maltretirao sam ih da mi daju novac, da pođu do marketa i kupe mi ono što im kažem, skidao sam sa njih odjeću i obuću, ukoliko mi se dopala. Često sam znao da im uzmem sat, telefon, a često sam ih i tukao”, ispričao je on u ispovijesti koja je objavljena u zborniku radova “Bezbjednost i osnovna prava: Dimenzije i perspektive sigurnosti LGBT osoba”, u izdanju Savjeta za građansku kontrolu policije, Uprave policije, Ministarstva za ljudska i manjinska prava i IPA Sekcije Crna Gora.

Za Marka, agresivno ponašanje je bilo mehanizam da se udalji od onoga što on jeste.

“Bio sam srećan što to tako funkcioniše. Niko nije sumnjao na mene, u moju muškost, a i sa 'ribama' mi je odlično išlo. Ložio sam se na neke ortake iz mog ganga, ali naravno tu nikada nisam ništa ni pokušao. Uživao sam kad smo skupa bili s ribama ili kad bi se samozadovoljavali uz porno filmove”, priča on o periodu života između 11. i 16. godine.

Danas se kaje zbog svega što je uradio sebi i drugima.

"Sve je to daleko od normalnog, zdravog i srećnog života. Žao mi je zbog toga”, kazao je on.

Kada se u Srbiji 2010. održavala jedna od najkrvavijih Parada ponosa, Filip Roksandić (24) je bio na strani onih koji se protive toj manifestaciji, jer, poput Marka, nije mogao da prihvati sebe kao homoseksualca. Danas je deklarisani gej i promoter kampanje “Biće bolje”, koja serijom video-spotova podržava mlade LGBT osobe da prihvate ko su.

Dugo je, kaže, istraživao sebe i, plašeći se da sebi prizna da je homoseksualac, u jednom trenutku je prešao na stranu navijačkih grupa, odnosno huligana koji su žestoko protiv gejeva i Parade ponosa.

Neprihvatanje sebe je, kazao je on “Vijestima”, jedna od najgorih stvari koju je kao navijač uradio, nekad ogorčen zbog održavanja Parade.

"Nisam htio da prihvatim činjenicu ko sam, vjerovatno tada ne znajući zapravo da sam na pogrešnoj strani. Sve loše što sam radio, radio sam sebi”, ispričao je on.

I, kako je kazao, ni u jednom trenutku nije pomislio da radi nešto pogrešno.

"Sve mi se činilo kao racionalno i sasvim normalno u tom trenutku”, priča Roksandić.

Govoreći o primjerima poput Markovog i Filipovog, psihološkinja Irena Boričić navodi da su u pitanju primjeri agresivnosti i neprimjerenog ponašanja motivisani strahom.

“Marko se agresivnošću trudio da bude neprimjetan. Njegovo svjedočenje je svjedočenje o homofobiji. Riječ je o snažnom svjedočenju koje govori koliko strah od prihvatanja sebe samog može proizvesti destruktivnog, ugroziti bezbjednost i pogrešno usmjeriti život”, navodi ona.

Roksandić danas kao gej aktivista poručuje da je mržnja često uzrok neznanja i straha od nepoznatog.

Glavni pokretač straha ili mržnje prema LGBT osobama su predrasude, kaže i psihološkinja Sanja Maraš. Ona dodaje da se sa homofobijom ne rađamo, već da se ona uči.

Najrasprostranjenije predrasude, prema njenim riječima, su da je homoseksualnost bolest, da LGBT osobama treba liječenje, da umišljaju da su to što kažu da jesu. Mnogi su, prema njenim riječima, uvjereni da LGBT osobe traže nekakva posebna i specijalna prava, da su nemoralni i glavni prenosioci polno prenosivih bolesti poput AIDS-a, hepatitisa B, da su promiskuitetni.

"U društvu i danas ima onih među kojima vlada uvjerenje da LGBT osobe treba izolovati, jer su ‘prijetnja ljudskoj budućnosti i porodici'. Homofobija je opstala zahvaljujući heteroseksizmu koji vlada u tradicionalnim društvima kakvo je crnogorsko“, kazala je Maraševa “Vijestima”.

I Marko i Filip su homofobiju ispoljavali u tinejdžerskom dobu. Homofobiju u tom izrastu i danas ispoljava velik broj mladih u Croj Gori i to je pokazalo i istraživanje koje su nedavno objavili Forum MNE i DeFacto agencija.

Mladi distancu prema homoseksualcima pokazuju u različitim uslovima - kad je u pitanju ostvarivanje prijateljskih veza, kada bi trebalo da sa njima žive u istoj zgradi, sjede u istoj klupi u školi. Mladi nevoljno homoseksualce prihvataju i za prijatelja na društvenim mrežama, sa njima se nerado intenzivno druže...

Marko i Filip su ispoljavali homofobiju, jer nisu željeli da prihvate sebe.

Forum MNE i DeFacto navode da je izvor homofobije mladih koji su učestvovali u njihovom istraživanju to što nisu imali priliku da sklope prijateljstvo sa osobama homoseksualne orijentacije. Oni u istraživanju navode da mladi, nakon što i lično upoznaju nekoga ko je homoseksualac, vidno smanjuju distancu.

Slavko Milić, policijski službenik CB Nikšić, smatra da su diskriminacija i isključenje LGBT osoba prisutni u školskom sistemu.

On kaže da LGBT osobe trpe vršnjačko nasilje u školama i da je to nasilje rezultat suženih, ograničenih, nedostupnih mogućnosti u obrazovnom sistemu.

"Prvenstveno se misli na involviranost tih tema u obrazovnim programima i posebno u školskim udžbenicima, te sredstvima za nastavu, ali i na posljedice diskriminacije, i ignorisanja problema, od strane vršnjaka i nastavnog osoblja”, kaže on.

Škole, dodaje Milić, predstavljaju minijaturu jednog društva i morale bi biti podržavajuće za LGBT učenike.

"Škole moraju biti sigurno mjesto za njihov boravak, oslobođene prijetnji, ponižavanja, izolacije, depresije, razmišljanja o suicidu... Klima koja vlada u školi u kontekstu je ukupnih društvenih kretanja”, dodaje Milić.

Roksandić navodi da je, u cilju suzbijanja homofobije, važna rana edukacija.

"Teško je starijoj osobi koja cio život živi u mitu o muškarcu i ženi, objasniti da postoje muškarac i muškarac, ili žena i žena, ili da se neka osoba koja spolja izgleda kao muškarac u sebi osjeća kao žena ili obrnuto... Strah od nepoznatog često izazivaju i ohrabruju i političari. Kada bismo kao društvo donijeli i zatim kroz medije i obrazovni sistem sproveli odluku da prihvatamo različitost, mnogi strahovi i predrasude bi nestali za vrlo kratko vrijeme. A na našoj generaciji je da radimo na tome da se konačno donese takva odluka”, poručuje Roksandić, koji danas radi kao menadžer, finasijski savjetnik, računovođa…

Njegov život je danas, kaže, vrlo dinamičan, šarenolik i čudesan... Maraševa dodaje da se sa mladima u školama može raditi kroz radionice.

“U zemljama poput Finske i Holandije djeca imaju časove kada u grupama sa nastavnikom razgovaraju o emotivnim problemima. To je fantastičan način da se razvije empatija i altruizam, koji su neophodni za jedno humano društvo kojem težimo”.

Podrška mladim LGBT osobama potrebna i na sjeveru države

Oko 350 LGBT osoba je tokom protekle godine posjetilo Drop in centar Juventasa. U toj organizaciji smatraju da bi podrška sličnih servisa za državu trebalo da bude jedan od prioriteta.

Jelena Čolaković iz Juventasa je kazala da je Drop in centar neophodan u Crnoj Gori, koja je, prema istraživanjima iz 2015. i 2016, homofobično i transfobično društvo. Drop in centar je osnovan u februaru 2011, a broj osoba koje ga posjećuju je u porastu.

"Posebno nam dolaze mladi, a sa njihovim oslobađanjem, imamo više posjetilaca, ali i onih koji nisu iz LGBT zajednice, već su im prijatelji ili porodica. Upravo na taj način, gradimo podržavajuće okruženje, u okviru kojeg može svako da bude ono što jeste i da živi zdraviji i srećniji život", navela Čolaković.

Osobe koje posjete Drop in centar tamo mogu da dobiju psihološko, medicinsko i vršnjačko savjetovanje, besplatne kondome ili lubrikante, te informacije u vezi sa testiranjem na HIV i sigurne seksualne prakse.

Čolaković je kazala i da će vjerovatno postojati potreba da se sličan servis otvori i na sjeveru ili jugu Crne Gore.

Djeca rade ono što vide kod odraslih

Uloga porodice u prihvatanju i podršci LGBT osoba je važna, ali ništa manje važno nije i školsko okruženje, smatra Milić.

"Često se međusobno optuživanje između porodice i škole i prebacivanje odgovornosti za diskriminaciju uočava na ovim prostorima. Za žrtve homofobičnog nasilja je značajno da nastavnici reaguju na dječju agresivnost, kao i na koji način i u kojoj mjeri koriste kažnjavanje kao vaspitnu mjeru. Djeca uviđaju da nastavnici često ne reaguju na nasilje, da se nasilje dopušta i pretpostavljaju da je to u redu, počinju misliti da i oni imaju pravo da ga koriste, ili i sami postaju žrtve nasilja. Učenici pokušavaju da probleme nasilja riješe na svoj način, a to obično čine kroz skrivanje, ignorisanje, potiskivanje osjećanja ljutnje, straha, krivice, okrivljavanja drugih", kaže Milić.

( Damira Kalač )