Dobri čovjek Hamdija Bučan
Zbog velikog broja poslova i “usluga” kojima se bavi samouki Bjelopoljac, mještani su ga prozvali svojim servisom
Neki od daljih rođaka sa razlogom su sedamdesetpetogodišnjeg Hamdiju Bučana nazvali “amajlijom” bjelopoljskog sela Gubavač, a zbog velikog broja poslova i “usluga” kojima se bavi samouki Bjelopoljac, mještani su ga prozvali svojim servisom.
Više od pola vijeka Hamdija radi kao neka vrsta mobilnog frizera, koji stiže tamo gdje drugi ne mogu, naročito do udaljenih sela odakle ga zovu zbog starih i nemoćnih ljudi.
Bezmalo isto toliko godina Hamdija je radio kao malterdžija, i praktično, skoro svaka druga kuća u Gubavču je sazidana njegovim rukama.
Zanat frizera je ispekao u vojsci, davne 1965. godine. Ono po čemu je Hamdija poseban je to što često šiša za simboličnu sumu ili džabe.
“Pa kada vidim da nekom nema novca, sebi načinim zadovoljstvo da ga bar to malo častim”, priča on.
Ranije je šišao i žene, ali popularizacijom ženskih frizerskih salona one su ga ostavile na miru. A ionako je, kako kaže lakše ošišati muškarca.
Hamdija ima dvije mašine kojima šiša. Za jednu staru i jaku mašinu, koju najčešće vole oni kojima se žuri i nemaju mnogo novca, Hamdo objašnjava da je to, u stvari, mašina za šišanje ovaca. Sa njom se prozuji po glavi “očas posla".
“Za istu mašinu kada mještane pitam kako žele da ih ošišam kažu: Deder, daj časkom onu tvoju “hiltovku”,..i sve bude brzo gotovo. Nikad nisam nekog odbio da šišam”, kaže Hamdija. Do 2000. godine Hamdija je radio kao stražar u “Bjelasici”. Kako bi se često borio sa snom da ne zaspe u trećoj smjeni, počeo je ručno da izrađuje drvene grabulje, koje su sve više rijetkost na crnogorskim livadama, jer su ih potisnule jeftine plastične. A pošto je poslije dvije smjene imao po dva slobodna dana, tada je zidao kuće.
“Posao malterdžije je bio veoma cijenjen, ali jedan od najtežih majstorskih poslova, zato što se nekada sve radilo ručno. Počeo sam da malterišem kao šegrt sa 15 godina. Zanat malterždije sam ispekao u Pruškoj. Dok sam kao šegrt miješao malter, pošto sam imao jednu mistriju i vanglu, vježbao sam pomalo da bacam malter kao što rade majstori. Kada su to jednom vidjeli stari majstori Jupo Kovačević i Elmaz Nuhodžić su se začudili i rekli da znam da maltam”, tako je samouki brico i frizer Hamdo postao i samouki malterdžija.
Hamdija potvrđuje sa osmijehom da su tačne priče mještana koji su pričali da je često radio i besplatno.
“Pa kada bih vidio da se neko kući i da nema dovoljno da se skući, e kako bi ja mogao da uzmem od njega. Jesam tako radio i zadovoljan sam zbog toga".
Sa suprugom Safijom je izrodio troje djece od kojim imaju osmoro unučadi. Kada su sinovi pristigli, zabranili su mu da se bavi malterisanjem, prije petnaestak godina.
No Hamdija ni dan danas ne staje po cijeli dan. Svako malo eto ponekog iz sela, a kao za inat, ovaj omaleni čovjek širokog osmjeha i srca zna sve da radi: da nasadi sjekiru, iznova naprave ručne šege i testere, maljeve, stolove, stolice, kosište za kose...
Iako radi neki svoj posao, kad naiđe komšija Hamdo sve ostavlja i radi taj posao. I sve sa osmijehom.
Većinu “zanata” Hamdo nam je ređao dok nas je pratio do automobila, pa je poneki možda i ispušten, a i Hamdija nije mogao da se sjeti svih poslova.
Ispratio nas je onako kako nas je i dočekao. Sa širokim osmijehom i raširenih ruku. Sada je nekako jasnije zašto je više ljudi koje smo pitali gdje stanuje Hamdija govorilo: “A to vam je predobar čovjek”…
( Jadranka Ćetković )