Jubilej folklornog ansambla “Budo Tomović”: Omiljeno mjesto svih generacija

Folklorni ansambl “Budo Tomović” svečanim koncertom koji će biti održan u četvrtak, 20. aprila proslaviće jubilej - 70 godina uspješnog rada. Zvanični podaci kažu da je nastalo 1946. godine, pa je “Budo Tomović” društvo sa najdužom tradicijom u glavnom gradu, a za sve ove godine kroz ansambl je prodefilovalo preko pet hiljada ljudi.

“Na nivou godine kroz ansambl prođe oko 300-400 ljudi. Neki se zadrže duže, neki kraće, nako je uporan, iako ima manje talenta, a nekome ni talenat ne pomaže. Najviše zavisi od toga kako se dijete opredijeli, ali danas obično idu na jezike i fudbal, hoće svuđe da stignu, a ne stižu niđe”, priča na početku razgovora umjetnički direktor i koreograf folklornog ansambla KIC-a “Budo Tomović” Hasan Cano Đečević.

Od talenta najviše zavisi u kojoj će grupi članovi igrati, a među najaktivnijima su osnovci, dok po upisu u srednju omladina se, tvrdi Đečević, često “izgubi”. Ima i onih koji kad odu na fakultet odluče da se vrate folkloru, a nije rijedak slučaj da su dio društva bile i po nekoliko generacija jedne porodice.

“Dešava se da su igrali đed i baba, pa roditelji, pa sad imamo i unučad”, otrkiva šef orkestra Šukrija Žuti Serhatlić.

“Veliki dio ove generacije koja sad čini dio prve postave dolazila je tokom čitave srednje škole, mada, neki od njih su još kao pioniri došli u KUD Budo Tomović. Imamo članove koji su i preko 15 godina ovdje”, pohvalio se Đečević dodajući da je nekad Budo Tomović bilo radničko društvo.

Granica za upis se pomjerila, pa se za folklor interesuje sve više djece predškolskog uzrata. Ipak kroz školu folklora, ona uče program koji je adekvatan njihovom psihofizičkom razvoju.

“Kako rastu sve su koreografije sa težim elementima. Kad gledate, sve to vam se čini da je jednostavno, ali u tome je ljepota folklora. Zahtjevne koreografije, sa mnogo teškim elementima djeca ne mogu da igraju, a tuga je i jad kad vidite da ih neko maltretira, samo zato što jeno dijete iz grupe koje je čigrasto može odigrati sve. Djeca treba da imaju laganije koreografije jer je najbitnije da oni zavole da igraju” smatra Đečević.

Kako je za folklor potrebna posebna vrta kondicije, probe nijesu ni malo jednostavne.

“Danas mi majka upiše dijete na folklor i kaže “Dovela sam ga jer je debelo, pa dako smrša”, i sve to izgovori pred đetetom. Na taj način njemu ili njoj nabija kompleks. Mada, ja to ne dozvoljavam, već sa djecom popričam, pošto ne želim da 'na silu' dolaze na probe jer u startu imaju otpor prema folkloru. Djetetu treba dat' volju, a iz nje ćemo vidjeti dokle će ići i koliko je talentovan. Mada kakav će igrač biti zavisi i od upornosti, talenta i drugih faktora”, siguran je Đečević.

Na pitanje, može li neko ko nema izražen osjećaj za ritam naučiti da igra, i Đečević i Serhatlić su mišljenja da se radom mnogo toga postiže.

“Dešava se da dođe igrač i u startu ga smatramo vrhunskim, ali ostane na tom nivou, a da onaj za kojeg smo isprva pomislimo da nema talenta na kraju postane prvak ansambla”, priča svoja iskustva Serhatlić.

“Jednom mi se desilo da sam za igrača koji je imao sluha, ali je bio nesmajan, mislio da nikad od njega ništa neće bit, ali poslije sedam, osam mjeseci nešto mu se 'odčepilo', postao je sve bolji i već sam ga na prvom sljedećem koncertu stavio da igra dvije koreografije”, prisjeća se Đečević dodajući da oni manje talentovani na kraju sami odustanu.

Jedan od važnih motiva mladih ljudi da se pridruže folklornim ansamblima su i česta putovanja, mada ima i onih koji redovno dolaze na probe i ne postavljaju pitanje kad će na truneju.

“Zbog sistema školovanja nekad su primorani da odsustvuju sa proba, a jedan od osnovnih kriterijuma kad se putuje je da redovno dolaze na iste. Kad biram ko će na truneju, takođe je važno da članovi znaju crnogorski program i da mu nošnja lijepo stoji, mada gledam i ponašanje. Može neko da mi bude malo više simpatičan ili ne, ali to nije presudno kad idemo na turneju. Ako ispunjava ove kriterijume, neće biti oštećen”, priznaje Đečević.

Prvi ansambl trenutno ima oko 20 momaka, i 25 djevojaka, a Serhatlić i Đečević posebno su ponosni na bivše i sadašnje članove, jer većina su uspješni i ostvareni ljudi.

“Danas nemate momka i đevojku iz ansambla koji nijesu završili fakultete, a govore po dva, tri jezika. Kad sam ja počinjao prije 42 godine, niko od nas nije znao jezike”, priznaje Serhatlić.

“Tada smo na truneje vodili prevodioca, niko nije znao engleski progovorit. Mi svi smo učili njemački i francuski, a ruski je već bio dominantan. Danas kad putujemo kome se prvom okrenem, on parla”, ponosan je Đečević.

Sagovornici Vijesti tvrde da ljudi koji su nešto značili u Titogradu su prošli kroz KUD “Budo Tomović”, koji je i danas omiljeno mjesto okupljanja svih generacija, a kao prednost folklora smatraju i to što članovi ansambala mnogo brže stvaraju kontakt među sobom.

“Fubalske, koštake, rukomete, i ostale spotrske ekipe podijeljene su na muške i ženske, a folklor je mješovita ekipa, pa se mnogo brže ljudi socijalizuju. Dešava se da nam se priključe stidljivi članovi koji se vremenom promijene i postanu komunikativni”, pohvalio se Đečević.

Zbog predrasuda našeg mentaliteta foklor često trpi, jer se mnogo manje muškaraca odlučuje za ovu granu umjetnosti od žena.

“Od 100 polaznika, imaš do 15 momčića jer svi hoće da su Ronaldo i Mesi. Nemam ništa protiv, jer dobro je da đeca imaju idole, ali najgore je što počnu da treniraju fudbal a pojma nemaju. Prije su momci bili mnogo žilaviji, sad se brzo poprave i otrome”, smatra Đečević.

Riznica narodne tradicije za budućnost

Veče će biti biće upriličeno pod sloganom “Riznica narodne tradicije za budućnost”, a u programu će učestvovati oko 120 učesnika. Međutim iako na svom repertoaru ansambl ima 24 koreografije koje su postavili najistaknutiji koreografi iz Crne Gore i bivše Jugoslavije koncert će biti prilagođen jubileju.

“Skratili smo jednu dječiju grupu kako se ne bi otegao koncert. Jer da izvodimo sve 24 koreografije, koje prosječno traju po sedam, osam minuta, koncert bi trajao debela četiri sata”, objasnio je Đečević.

Gosti koncerta biće pjevači koji su u svijet estrade krenuli sa scena nekadašnjeg Doma omladine - Branka Šćepanović i Zoran Kalezić, kao i Žuti Serhatlić i talentovana 11-godišnjakinja Đina Mićović, dok je scenario pripremio Zuvdija Hodžić.

“Umjesto DODEST-a postojao je dramski program, gdje se igrala 'Koštana', a prva Koštana bila je Branka Šćepanović koja je preko 10 godina bila naš član. I Zoran Kalezić je bio u našem KUD-u, prvo je igrao sa mnom, jedno dvije godine, a onda se prebacio na pjesmu. Odavne je krenuo i Ljubo Sekulić, pokojni Ljubo Đurović, Ksenija Cicvarić, pa ekskuzivci radija Tidograda - Jusuf Jakupović. Svi oni su počeli kod nas, a tu je i Šukrija Žuti Serhatlić koji je u ansambl došao još kao dijete da svira i pjeva, a danas je jedan od stalno zaposlenih”, prisjeća se Đečević.

Svijet koji se ne može opisati riječima

Jedna od onih koja je ponikla u ansamblu Budo Tomović i tu naučila da vlada scenom, jer crnogorska pjevačica Jelena Božović, nekad Đorđević. No, ipak na jubilarnom koncertu neće biti dio ekipe koju ćemo vidjeti na sceni, jer je u petom mjesecu trudnoće.

“Bila sam član KUD-a deset godina. Moji prvi folkloraški koraci desili su se u drugom razredu gimnazije, kada sam shvatila da moja sedam godina mlađa sestra sa njima uveliko putuje i uživa. Ubrzo sam postala član prvog ansambla i tada otkrivam svijet kakav se ne može opisati riječima. Toliko nastupa, druženja, uživanja, koreografija, novih nošnji, teških proba, putovanja i novih zemalja”, priča svoja iskustva Đorđević. No u ovom KUD-u nije napravila samo prve plesne korake, već je sa orkestrom Žutog Serhatlića prvi put zapjevala izvornu muziku.

“Porasla sam u tom ansamblu. Sazrela sam i još jednom naučila kako je biti dio jednog tima, najboljeg u zemlji. Tu sam upoznala sadašnjeg supruga, sa kojim dijelim folklorašku ljubav, i veoma mi znači što živim sa nekim ko živi za folklor”, ističe Jelena koja se prošle godine preselila u Tivat, pa joj nedostaju probe ku KIC-u.

“Još uvijek nijesam spremna da se oprostim, kao što je to običaj, od tog ansambla. Čini mi se da će mi 'srce puci' kada budem zagrlila mog čika Cana, koji bi me iz KIC-a i ispratio. Moram mu se zahvaliti što me je pozvao i pustio u svoj tim, što me je zaljubio u folklor”, zaključila je ona.

Folklorni ansambli žive na entuzijazmu članova

Crna Gora danas nema profesionalno folklorno društvo, a imali smo ga 1951. godine.

“Tada su u Jugoslaviji bili profesionalni ansambli 'Kolo' iz Beograda, 'Lado' iz Zagreba, 'Tanec' iz Skoplja, 'Šota' iz Prištine i mi smo na Cetinju imali 'Oro'. Postojali su dvije godine, ali ga je tadašnji predsjednik republike Blažo Jovanović poslije njihovog puta u francusku gdje su se desile neke ružne stvari dekretom rasformirao”, prisjeća se Đečević koji smatra da ne moraju postojati profesionalna društva, ali da se ona koja opstaju moraju pomagati.

“Moraju se zadržati društva koja imaju velike programe i finanski im se pomoći kako bi opstala. Na neka društva koja su davno osnovana danas niko ne obraća pažnju, ne daje im se novac i ona se ugase, a to je šteta. Nažalost, folklorni ansambli žive na entuzijazmu članova. Često kad treba da idu na turneju, predstavljaju državu, a moraju sami da plaćaju putne troškove. Oni tamo imaju obaveze, defile, pripreme za nastup, nastupe, ali sve im to nije mrsko jer vole folklor”, objašnjava Đečević.

“Ako ljude skinete sa ulice i ne znaju šta je droga, a dajemo toliki novac za edukaciju protiv ovoga i onoga, a vi ugasite nešto ovako đe će ti ljudi, a još veće troškove će državi da naprave”, smatra Serhatlić dodajući da pehari i nagrade moraju nešto da znače.

“Folklorni ansamb kad sam ja počeo da radim 1975. godine imao je sedam muzičara, plus honorarci. Ne moraju svi da sviraju u Simfonijskom orkestru, a u narodnom orkestru imamo samo tri čovjeka koji su stalno zaposljeni. Toliko novaca se usmjeri na druge stvari. Samo jedan koncert manje na trgu koji košta 50 hiljada, evo da zaposlimo sedam-osam ljudi koji će da rade godinu dana”, savjetuje Serhatlić.

Galerija

( Marija Vasić )