Treba pamtiti i dobre graditelje i nemilosrdne rušitelje

Bojom, olovkom, tušem, stihom, riječima i foto objektivom sedamdesetšestogodišnji Ibrahim Reković iz Plava nastoji da „otrgne od zaborava makar dio onoga što je preostalo, a bilo je lijepo i karakteristično za Plav i Gusinje“.

Nekadašnji političar koji je obavljao najodgovornije funkcije u Opštini, u nekoliko mandata je bio i odbornik SO, a u dva saziva i republički poslanik. U smiraj radnog vijeka, a potom i u penzionerskim danima počeo je aktivnije da se bavi umjetnošću. Objavio je dvije knjige anegdota iz plavsko-gusinjskog kraja, monografiju „Izgubljeni ambijent- Plav i Gusinje nekada“ i „Rječnik plavsko - gusinjskog govora“. Autor je 480 umjetničkih radova, crteža, akvarela, portreta. Uradio je kompoziciju „Strijeljanja plavskih prvaka na Racini, petog marta 1913. godine“ i „tako ostavio vizuelni trag o zločinu o kojem se do prije nekoliko godina malo i obazrivo pričalo, a još manje pisalo“.

Iza njegovih projekata su zvanjem i znanjem stali akademici Husein Bašić, Jašar Redžepagić i Alija Džogović, te Šerbo Rastoder, Zuvdija Hodžić, Adnan Čirgić i Faruk Dizdarević.

Reković je autor grba Opštine Plav i više logooa i manifestacija u zemlji i inostranstvu.

„Kulturnom stvaralaštvu sam se aktivnije posvetio na zalasku radnog i životnog vijeka. Tada sam stvorio kakve, takve uslove da mogu da se ozbiljnije bavim onim za šta sam se školovanjem pripremao. Ranije, kada sam imao više mogućnosti da dobavim potreban materijal, imao sam sve manje vremana za crtanje, slikanje, pisanje. To je i razlog što je pred mojim očima „iščezlo“ mnogo motiva iz ambijenta koji pamtim i koji sam djelimično oživio iz uspomena“, kazao je Reković.

I prikupljanjem anegdota i starih riječi iz plavsko - gusinjskog kraja je, smatra, počeo da se bavi kasno.

„Osjetio sam da je taj prostor gotovo netaknut od strane pozvanijih, stručnijih i plaćenijih za taj posao. Kao i u političkom i društvenom životu i u umjetnosti je polje mog interesovanja zavičaj, trajna i neiscrpna inspiracija. Tematski sam ostao u njemu, a prema tvrdnjama poznavalaca likovne umjetnosti i slikarstva, kvalitetom sam uspio da izađem iz njega“, kazao je Reković.

Nakon porodice, istakao je on, Plav sa jezerom je njegovo sve.

„Čini mi se da sam u zadnjem momentu uspio da otrgnem od zaborava makar dio onoga što je bilo naše i karakteristično za identitetsku posebnost i prepoznatljivost našeg naroda i područja. Ambijent za likovne stvaraoce, kao i ostali elementi mijenjaju se, a time i interesovanje za staro, kojeg je sve manje. Nestaje pred nama i toga se sjetimo kad je kasno. Malo toga što je bilo karakteristično za ovo područje je nadživjelo dobre graditelje i nemilosrdne rušitelje. Vrijeme je kod nas bilo sporije od ljudi! Oni su, u obračunu sa prošlošću na našem području, nažalost, bili nemilosrdniji i brži rušitelji svega što podśeća na staro“, kazao je Reković.

Najveći dio životnog i radnog vremena se profesionalno bavio politikom čije poimanje se, prema njegovom mišljenju, u posljednje vrijeme značajno promijenilo.

„Tada su se za napredovanje u politici i u radnoj organizaciji vrednovali neki drugi kvaliteti: stručnost, rad, radni rezultati, ugled u sredini i drugo. Sada su ti vrijedonosni kriterijumi potpuno okrenuti, meni neprihvatljivi. Odlučujući su partijska pripadnost, poslušnost i lojalnost njenom čelniku. Ulazak u stranku je najčešće iz materijalnih, a ne idejnih opredjeljenja. Politiku sam smatrao i doživljavao kao ozbiljan, odgovoran i društveno-koristan rad. Sada se sve unaprijed i u svoju, a ne društvenu korist iskalkuliše. Gleda se krajnja cifra, a ne i metod kako se do nje dolazi“, ocijenio je Reković, koji smatra da bi politika trebalo da bude „u svrsi davanja istih šansi svima pod istim uslovima”.

„Da se na odgovarajuća mjesta gdje se rješavaju pitanja od opšteg interesa, postavljaju stručni, iskusni i odgovorni kadrovi, bez obzira na njihovu, vjersku, nacionalnu i stranačku opredijeljenost. Od toga bi svi, a ne samo ti pojedinci i njihovi mentori, imali koristi. To je upravo i osnovni razlog mojeg povlačenja iz aktivne politike. Za razliku od mnogih, ja i dalje mislim da je politika častan posao i da je ružan epitet dobila po nečasnim političarima i njihovom ponašanju“, kazao je Reković.

Vjeruje da je politička scena u Crnoj Gori „poodavno opterećena i da ovo „zatezanje konopca“ koji samo što nije pukao, ne vodi dobru“.

Zatvaranje očiju pred problemima, smatra on, i njihovo nerješavanje izazivaju nezadovoljstvo kod omladine i građana. U Plavu, istakao je on, „jedino uspješno radi pasoško odjeljenje MUP-a i autobuski prevoznici do Američke ambasade u Podgorici.

Kraj u kome je mnogo svatova, a malo darova

Kada bi imao moć Reković bi na sebi promijenio samo godine, a u društvu mnogo toga.

„Ne pamtim nijednu namjerno napravljenu grešku prema pojedincu ili kraju sračunato na sopstvenu korist. Imao sam isti aršin prema svakome i svačijim poteškoćama. Kao dijete sam rano ostao bez oba roditelja i živio dosta teško, tako da me životno iskustvo naučilo da saosjećam svačije nedaće... U ovakvoj i siromašnoj i višenacionalnoj sredini, đe je „puno svatova, a malo darova“ vrlo teško je obavljati časno funkcije koje su bile na oko visoke, ali sa malim mogućnostima za pomoć. Znao sam da su funkcije, kao i život, prolazne, te sam, umjesto na danas, više mislio na sjutra. Trudio sam se da ako ne mogu pomoći, da svjesno i namjerno ne odmognem nikome. Nadam se da sam u tome uspio“, rekao je Reković.

Zbog onoga što imam, mirno spavam

Svjestan sam da đeci ne ostavljam mnogo toga što bi im valjalo u životu. Nije mi žao, jer to što im ostavljam je znojem zarađano. Halal je i niko ne uzdiše za tim. Mogu da kažu ko im je otac i čiji su.

Mnogi koji su manje radili od mene i sa manjim ličnim dohotkom su mnogo više „zaradili“ i, sa tako zarađenim, đeci ostavljaju: kuće, stanove, štedne knjižice, vikendice, placeve, njive i livade, auta i drugo. Ipak, kraj moje i njihove imovine, neće biti isti. Ja za to šta imam i ostavljam ne strahujem, dok oni teže spavaju. Mnogi od njih bi se zamijenili za moj miran san, da bar malo ljudski odmore“, kazao je Reković, i dodao da su „mnogi zaplivali u političke vode sa ciljem da što više ulove za sebe“.

„Naglo su izrasli da od sebe nijesu viđeli druge. Za razliku od njih, ja sam ostao onoliki koliki sam. Nijesam se podizao na prste da bih izgledao veći niti se saginjao da bih se ušunjao tamo đe ne treba“, kazao je Reković.

( Aida Skorupan )