Hum Tuški okićen divljim bademom

Postoje mjesta, zanimljiva i vrijedna pažnje, koja ostanu nekako po strani. Oni koji su manje aktivni za izlete uglavnom biraju destinacije do kojih mogu stići autom, dok su onima koji žele više akcije, više napora i više popetih metara, ova mjesta neinspirativna. Ja, međutim, najradije tragam upravo za ovakvim lokacijama koje ostanu “između”. Kao i obično, u pomoć mi priskaču Vrhovi Crne Gore. Na njihovom sajtu ture su podijeljene na primorsku, središnju i sjevernu oblast. Četvrta rubrika zove se “pješačke staze”. Ona me najviše zanimala, naročito poslije zime tokom koje mi je kondicija otišla ispod nule. Te tu otkrih kako da dođem do Huma Tuškog (https://medium.com/vrhovi-crne-gore/hum-tu%C5%A1ki-vrh-276-mnm-fd91f0280d5a).

Priličan broj Podgoričana poslednjih godina ide preko graničnog prelaza Božaj do susjedne nam Albanije. Šopinzi uz ručak u nekom od restorana u Skadru i okolini su postali redovna pojava. Kad se ide prema Božaju, s desne strane se ugleda djelić Skadarskog jezera, dobrim dijelom prekriven vodenim biljkama. Nad njim se nadnosi jedno brdo. To je Hum Tuški. Prilaz je, naravno, sa druge strane. Nakon 4 km od Tuzi ka Božaju dolazi se do raskrsnice na kojoj desni krak vodi ka selu Drešaj, a lijevi produžava ka Božaju. Naredna 3 km put vodi kroz selo Drešaj. Prolazi se pored uređenih kuća, dvorišta i uzoranih imanja. Zemlja je ravna i plodna, a ljudi radišni. Nakon toga put ide na lijevo, prateći podnožje brda na koje smo namjeravali da se popnemo. Kraj puta je i početak staze. Mjesto se naziva Podhum i upravo tu pristaju čamci.

Nismo očekivali Centar za posjetioce. Izgrađen je u međuvremenu. Nismo provjerili da li je počeo da radi. Ispred njega se nalazi nekoliko info tabli na kojima su navedeni podaci o pelikanima u Crnoj Gori, načinu njihovog gniježđenja i mjerama opreza. Na kraju staze postavljena je tabla sa koje smo saznali da je mjesto na koje smo upravo došli Specijalni rezervat prirode koji se zove Pančeva oka.

Pošto smo planirali da se popnemo na Hum Tuški nismo se predugo zadržavali u podnožju brda već smo, čim smo isčitali informacije, potražili početnu markaciju. Našli smo je u blizini gornje table. Znali smo da postoji markirana staza, ali smo odmah shvatili da ovuda rijetko ko ide i da je većina markacija slabije vidljiva. No to nam nije predstavljalo veliki problem. Ako bismo neku i preskočili, ugledali bismo narednu do koje smo išli “slobodnim stilom”. Sve u svemu, uspon je bio veoma lagan. Prođe se oko 260 visinskih metara, skoro neosjetno. Sve vrijeme, češće smo pogledivali iza sebe nego ispred sebe. Pogled na dio Skadarskog jezera koji se naziva Humsko blato svakim pređenim visinskim metrom je bio sve ljepši.

Pogled prema brdu je bio manje atraktivan. Red kamenja, red niskog žbunja i trave. Umjesto na planinarske oznake više smo se oslanjali na kamene pozide. One su nam bile siguran vodič.

Vegetacija je na ovom brdu slaba. Tu i tamo poneki žbunić, pretežno bodljikavi i oštra trava. Poneki cvjetić koji uvijek iznenadi u ovom negostoljubivom okruženju i pravo otkrovenje: divlji badem. Imali smo sreću da idemo sredinom marta kad je divlji badem bio u punom sjaju. Ukrasio je padine ovog brda, a nama ovu šetnju.

Pogled prema jezeru je bio sve ljepši. Peli smo se neosjetno i bez napora. Ispod sebe smo vidjeli mjesto odakle smo krenuli i Centar za posjetioce, a desno je pucao pogled na Skadarsko jezero. Ivicom jezera, preko puta, vijugala je cesta ka Božaju. U pozadini su se vidjele i Prokletije.

Malo prije vrha, prateći stazu, pravo ispred sebe smo ugledali Dečić, još jedno nedovoljno iskorišteno mjesto za sticanje planinarskog iskustva. Sa niskog Huma Dečić je izgledao moćniji nego što u stvari jeste. Mala pauza nam je poslužila za evociranje dogodovština sa Irfanom i Dinom koji su nam pravili društvo prošle godine tokom uspona na Dečić.

Prije samoga vrha morali smo baciti još jedan pogled na Humsko blato. Ono kao da je raslo zajedno sa brdom. Što smo bili više, rukavac (iliti laguna) Humsko blato doimao se moćnijim. Izgledalo je kao zasebno jezero.

Na vrhu nas je dočekao betonski stubić sa oznakom vrha i njegovom visinom. Tu je bila i kutija. Na žalost, prazna. Ni sveske, ni pečata.

Na samom vrhu se nalazi mala travnata zaravan, ali vegetacija prijeti da je proguta. Gro drveća koje raste po brdu skupilo se na sami vrh. Tako da smo probijali kroz grane da bi bacili pogled okolo–naokolo. Sa zapadne strane se vide Tuzi, sve do Karabuškog polja i Šipčanika, a neposredno ispod plodna ravnica Malesije i rezultati rada vrijednih domaćina. Rijedak prizor u našim krajevima.

Silazak je bio još laganiji od uspona. Staza i oznake su se bolje uočavale. Pogled na jezero je bio jednako lijep, a mi skroz zadovoljni tek završenim usponom. Komentarisali smo da je zaista šteta što se ovuda baš rijetko ide, a što je bilo očigledno. Nije ovo tura o kojoj će se pričati godinama, ali je na pragu od kuće i vrlo pogodna za mjesece u kojima vremenske prilike onemogućavaju veće poduhvate.

Nogu pred nogu, bez umora, siđosmo do početne pozicije. Čamaca je bilo više nego kad smo krenuli. Pelikana nije bilo ni prije ni kasnije. Nismo bili razočarani jer im se nismo ni nadali. A nismo željeli ni da ih uznemiravamo, ukoliko ih ima. Treba da se osjete kao da su kod svoje kuće. Samo u takvoj atmosferi će odlučiti da tu polože jaja i na svijet donesu svoje mlade.

Preuzeto sa: Jasnina putovanja

Galerija

( Jasna Gajević )