Krim – mjesto promjene paradigme

Jedini razlog da pomislite na Krim prije 2014. godine ste mogli dobiti kroz čitanje velikih majstora ruske književnosti, koji su radije pisali “grad K” i “jedna gubernija” nego da daju prava imena mjestima. Zato smo smještali Tri sestre blizu Smolenska a jedan period u kretanju ka smrti Ivana Iljiča u Sevastopolj, recimo. Odjednom, marta 2014. godine, Krim postaje možda i najbitnije mjesto na svijetu, ključna tačka sukoba između Rusije i Sjedinjenih Država, razlog sankcija, blokade, preispitivanja odnosa teritorijalnog integriteta i prava na samoopredeljenje.

Kada sam decembra prošle godine na kongresu ljevice u Berlinu vodio intervju (jedan u seriji na temu „Šta želi ljevica danas?“) sa jednim od savjetnika ruske opozicione stranke „Pravedna Rusija“ nisam mogao pretpostaviti da će mi se ukazati prilika da posjetim najsigurnije od svih trenutno problematičnih mjesta na svijetu. Krimsko poluostrvo je oduvijek imalo solidan strateški položaj, ali uprkos tome uticaj događaja koji su se odigrali na njemu uveliko nadmašuju geografsku lokaciju ove odskočne daske iz Evrope ka Srednjoj Aziji. Dovoljno je navesti Krimski rat, prvi vojni poraz dinastije Romanov (nakon kojeg su uslijedila još dva koja su i srušila carsku vlast) te konferenciju na Jalti ’45 koja je podijelila svijet i postavila mapu svih konflikata do pada Berlinskog zida. Da li će slobodan izbor, ujedinjenje, aneksija, zavisno koga pitate, Krima u Rusku Federaciju predstavljati još jedan ključni događaj u svjetskoj istoriji?

Odgovore na takva pitanja je bolje tražiti u knjigama, ali kontekst se može dobiti jedino direktnom posjetom. Doći na Krim jedino možete preko nekog ruskog grada jer vas nijedan internacionalni let ne vodi tamo. U svom kratkom ostanku na poluostrvu sam posjetio Simferopolj, glavni grad i Jaltu. Simferopolj ima nešto preko 300 000 stanovnika, posjeduje mali simpatičan centar gdje na desetak metara razdaljine možete vidjeti veliku crkvu posvećenu Aleksandru Nevskom i tenk sa petokrakom posvećen Crvenoj armiji. Na mnogim mjestima vidite uvezanu zastavu Ruske Federacije i Republike Krim, ali i trojezične (na ruskom, ukrajinskom i jeziku krimskih tatara) natpise na administrativnim zgradama. Van centra su radovi u punom jeku, i vidno je da je grad zapušten decenijama, te iako mu centar podsjeća na Bratislavu, sve van njega više liči na Užice. Ipak očita je namjera Moskve da obnovi ovaj grad, gradeći nove ulice, autoput, novi terminal aerodroma ali i novu veliku i centralnu džamiju za lokalno muslimansko stanovništvo.

Jalta, lokacija čuvene priče “Dama sa psetancetom” Antona Čehova, koju je Vladimir Nabokov nazvao najboljom kratkom pričom svih vremena, izgleda daleko ljepše i zanimljivije od Simferopolja. Sa lijepog i dugačkog šetališta na jednu stranu gledate Crno more a na drugu visoke planine te vas krajolik može podsjetiti na crnogorsko primorije uz jednu važnu razliku – daleko manje “betonizacije” koja bi ružila krajolik. Na šetalištu ćete naći jedan od poslednjih nesrušenih spomenika Lenjinu na teritoriji koju Ukrajina smatra svojom. Od Jalte do Simferopolja ide najduža trolejbuska linija na svijetu, dugačka 86 kilometara. Vidjevši lijep krajolik i prijatnu klimu nije teško zaključiti zašto je Jalta bila toliko omiljena u carskoj Rusiji, Sovjetskom savezu i nezavisnoj Ukrajini.

Ono što je pak najzanimljivije je pitanje – kako je običan narod reagovao na promjenu? Treba istaći da je Rusija bila vrlo svjesna doba u kojem se ove promjene dešavaju te se najviše “isprsila” prema manjinama. Umjesto da provjerava, na balkanski način, za koju državu navijaju tokom fudbalskih mečeva, država je odlučila da uloži u Politehnički univerzitet krimskih tatara ukupno 6 miliona dolara zahvaljujući kojima će zapušteni fakultet izgledati bolje i konačno dobiti studentski dom. Zajedno sa Turskom se gradi velika džamija. Krimski Tatari i dalje primaju reparacije za progon koji su proživjeli pod Staljinom. Dok je jedan od prvih ukaza novih ukrajinskih vlasti bilo ukidanje ruskog kao zvaničnog jezika, na Krimu postoje tri zvanična jezika. Tako se na ukrajinskom i krimsko-tatarskom jeziku možete školovati od osnovnog do fakultetskog nivoa obrazovanja.

U vlasti i njenim tijelima su zastupljene kako najveće manjine (Krimskih Tatara ima 11, a Ukrajinaca 15 procenata) tako i one malobrojnije među kojima su Grci, Jevreji, Bugari, Jermeni, Njemci. Rusija je bila svjesna da neće pridobiti za sebe bivše prvake Medžlisa, Džemilova i Čubarova, ali je zato našla nove lidere manjina, i prije svega prišla običnim ljudima. Siguran sam da nisu svi, pogotovo Ukrajinci, srećni sa novim pasošem, ali reklo bi se da pozitivnim potezima Ruska Federacija čini sve da povoljnim životnim statusom zanemare ta “velika pitanja”. Tako se čitav Krim smatra slobodnom biznis zonom te je oslobođen mnogobrojnih poreza i dažbina koje snosi ostatak Ruske Federacije i trenutno je najpovoljnije mjesto za osnivanje preduzeća. Izgradnjom drumskog i željezničkog mosta poluostrvo će biti i fizički povezano sa ostatkom nove domovine i neće više nikad zavisiti od Ukrajine kada se radi o električnoj energiji i telekomunikacijama.

Kada imamo u vidu šta govori narod na Kosovu i Metohiji i kako je glavni problem vlasti u Prištini i dalje Srbija, a onima u Kosovskoj Mitrovici ono što radi Priština, bio sam iznenađen odsustvom velikih tema u razgovoru sa “običnim ljudima”. Oni su se žalili prije svega na inflaciju, na slabljenje rublje u odnosu na euro. Smetalo im je što niko sa Krima ne može da putuje u zemlje Evropske Unije i SAD, a studenti su lamentirali nad time da im je onemogućena studentska razmjena i usavršavanje u zapadnom školstvu i da nepravedno trpe blokadu. Time je jasno da su mladi najpogođeniji sankcijama, jer nemaju mogućnosti ni kao njihovi vršnjaci u ostatku Rusije, a pogotovo u najvećem dijelu svijeta. Rusi na Krimu su vjerovatno dijelom razočarani što im ulaskom u maticu nije odmah postalo bolje (čak naprotiv, imajući u vidu da se država nalazi u recesiji) ali reklo bi se da je svima drago što nisu podijelili sudbinu istoka Ukrajine.

Na ulicama ćete rijetko vidjeti policajca, čak i u kasnijim satima, a vjerovatno nikad vojnika. Zapravo, kada vam u pozadini uma stoji da ste došli na mjesto koje je uzrok jednog ozbiljnog svjetskog sukoba, sankcija, zaoštravanja retorike, kada se radi o mjestu koje su mnogi naveli kao moguću kapislu za Treći svjetski rat, sama posjeta je prilično, kako da kažem, obična. Očekujete makar nešto da vam kaže da se radi o istorijskom mjestu, očekujete neku zategnutost, neprijatnost, nešto da vam kaže da se ne nalazite na mjestu koje je isto kao i svako drugo. Ali ne, jedino što je različito od ostatka svijeta je to što nemate roming.

Sve to je za mene najveći dokaz da je spajanje Krima sa ostatkom Ruske Federacije završena priča. Usmjerenost populacije na teme životnog standarda i putovanja, osjećaj u vazduhu koji nije ništa drukčiji od bilo kog drugog mjesta koje ste posjetili vam jasno kaže da tenzije o Krimu nisu u Simferopolju i na Jalti, već u Kijevu, Briselu i Vašingtonu. Kada stanovnika jedne zemlje više interesuje cijena struje i mesa od pravnog statusa pokrajine, sad republike u kojoj živi, to vam govori da je za njega priča o pasošu završena. Neki stariji su čak govorili da je to njima normalno, pamte život na Krimu u sastavu Rusije u sastavu Sovjetskog Saveza, život na Krimu u sastavu Ukrajine u okviru Sovjetskog Saveza te život na Krimu u sastavu Ukrajine, tri dana nezavisnog Krima i današnji Krim u okviru Ruske Federacije.

Ovaj osjećaj je nama uveliko poznat, sa jednom bitnom razlikom – Rusija pokušava da “pridobije” svoje nove državljane povoljnim ekonomskim aranžmanima i velikim ulaganjima u infrastrukturu, te apsolutnim poštovanjem identiteta manjina, finansirajući njihove političke, obrazovne i religijske zajednice. Ne znam da li će Krim izroditi Jaltu 2 i da li će događaji od prije 3 godine uticati na budućnost bilo kao Krimski rat nekad ili kao konferencija tri svjetske sile 1945, ali znam da su šanse povratka poluostrva u sastav Ukrajine astronomski male. Kao što je, u uvodu pomenuti Tolstojev Ivan Iljič morao da se odrekne svog materijalnog života i stega činovništva da bi smrću otišao u nov život, tako i svjetske sile moraju da se odreknu svojih nekadašnjih predubjeđenja da bi svijet (a s njim i narod na Krimu) krenuo dalje. Da li će to nadilaženje doći kroz zapadnu želju da Rusija prestane da nameće susjedima svoje interese i prepusti ih interesima SAD i EU ili tako što će zapad prihvatiti da je danas Rusija sila koja diktira uslove u određenom dijelu svijeta pokazaće godine pred nama.

Galerija

( Stefan Đukić )