Petar Gudelj: Viša je gora od gore

Kišnoga 19. listopada 1851, kad u te tmurne jesenske dane po širokomu Sredozemlju umiru bogovi bilja i obilja, Adonis, Oziris, Dionis, na Cetinju je umirao Njegoš, crnogorski bog junaštva i poezije. Ahura Mazda i Ahriman, Sabaot i Satana, bog svjetlosti i bog tame. Neporecivi bog. Moj profesor Miodrag Popović u svom epohalnom Romantizmu piše: „Rodila se onda i Luča kao drama, kao drama, kao gigantska borba između dva Njegoša, Boga i Satane… On je bio bog - pjesnik: stvaralac.“ Moji kolege Crnogorci, studenti književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, svi su pisali pjesme i kleli se njegošem kao Bogom: „Njegoša mi!“ Bi mi jasno da u crnogorskim visinama Njegoš nije samo vladika, vladalac i pjesnik, nego i Bog. Postadoh i ostadoh njegovim vjernikom i odanikom.

Dva Crnogorca, Miraš Martinović, pjesnik velikoga dara, u stihu i u prozi, i Dimitrije Popović, nadahni pisac - mislilac i genijalni slikar, možda najveći danas, oba nadahnuta i prosvijetljena Lučom, napisaše knjige o Njegošu, Drugoga sunca luče i Luču Njegoševe noći, vrlo različite i vrlo slične, u dugu nizu napisanih i nenapisanih, što će se odsad dovijeka pisati u svjetlosti Njegoševa uma i djela. Obje o Njegošu kao o Bogu i o Luči kao o božanskom djelu. Pokušaji proniknuća u njegovu tajnu, mada Dimitrije kaže „da je tajna umjetničkog djela nedokučiva i da pravi smisao djela izmiče i samom autoru“, a Miraš: „Taj rukopis je vidljiv onima koje obasjavaju drugoga sunca luče“.

Bogovi se rađaju i umiru. Bog - Njegoš se rodio, progledao i pročuo u priprostoj svešteničkoj i vladalačkoj kući Petrovića na Njegušima, iz čijega je prizemlja „slušao bleku ovaca, mukanje goveda i rzanje konja… Do dvanaeste čuvao ovce i goveda po lovćenskim padinama“ - piše moj profesor. U Lovćenu, kod ovaca, prvi put vidio vilu. Miraš - Njegoš kaže: „Ona lakokrila, preda mnom. Stvorismo se pod vrhom lovćenskijem.“ Pokazala mjesto gdje će mu biti grob. Vila iz lovćenske pešteri, iz narodne pjesme Viša je gora od gore.

Viša je gora od gore, Najviša Lovćen planina. U njoj je trnje i grablje, U njoj su snijezi i mrazi U svako doba godišta; Vilenski u njoj stanovi, Sveđ vile tance izvode. Junak mi konja jezdaše, Predragu sreću iskaše; Vile mi njega viđeše, Junaka staše dozivat: „Ovamo svraćaj, junače! Tvoja se sreća rodila, Sunčanim ždrakom povila, Mjesecem sjajnim gojila, zvˊjezdama sjajnim rosila.“

Pjesma je proročka. I majka mu je bila iz ugledne kuće Prorokovića. Junak na konju, to je bio mlađahni Rade Tomov, za koje ljeto Petar Drugi Petrović Njegoš, za desetljeće - dva pjesnik Luče mikrokozma i Gorskog vijenca. A sreća? Je li je bilo? Sreća ili vilinska obmana?

Čitajući, prevodeći Ilijadu, i još prije, svojim rođenjem, umiješao se među junake i bogove. Prepozao se. „Ilijada je grad sa čvrstim temeljima. Da nje nije bilo, ne bi bilo Svobodijade, Vijenca ni Luče“ - priznaje Njegoš Mirašu i dodaje: „U svakom vremenu biće jedna Troja“. Miodrag Popović: Ilijada i Stari zavjet dva stuba“. Dimitrije: „Luča Njegoševe noći… u kojoj čovjek tragičnost svoje prirode pretvara u poetičnost vlastitih nadahnuća“.

Bogolik, okružio se bogovima. Kao Homer i Hesiod grčki, olimpijski, dogradio i uobličio crnogorski, lovćenski panteon. Junačke crnogorske bogove ugradio u Gorski vijenac. Faeton, Sunčević, Sunčev sin, kaže u Miraševo ždralovo pero: „Ako bi sunce imalo sina na zemlji, mogao bih se njegovim sinom zvati“.

Sinom, unukom i praunukom. Iza njega krvni lanac svetaca, junaka, državnika: Vladika Danilo, Vasilije, Sveti Petar Čudotvorac. Po uzoru na grčki, gradi svoj, njegoševski i crnogorski svjetlosni mit. Ulaze u nj junaci iz crnogorskih epskih narodnih pjesama, od Batrića Perovića i Vuksana od Rovaca do antijunaka Uskok - Karimana, žrtve crnogorskog nasilništva i nečovještva, do nejakoga, još neopsanoga Marka Miljanova Popovića Drekalovića Kuča, Mark - Miljanija, njegova čojstva i junaštva.

Bog svjestan svoje moći i nemoći, „sa Tvorcem zborio kˊo sa sebi ravnim“: „Među izabranima bijah, njima je najteže. Hvala ti, Gospode, jer si me na brijegu tvoga svijeta udostojio izvesti i zraka divnoga sunca blagovolio napojiti. Na zemlji ukrasio nad milionima dušom i tijelom.“ „Je li taj kreator - pita se Dimitrije - imao perverzni naum kada je upravo onoga kojega je već osudio životnim ispaštanjem na zemlji kaznio darom stvaranja?“

Milostiv i nemilosrdan, Njegoš, crnogorski bog, 1845. napisao Luču mikrokozma i smislio kapelu na Lovćenu, 1846. napisao Gorski vijenac i dao ubiti Markišu Plamenca. Smailaginu glavu bacao visoko u Biljardi cikćući od radosti i dočekivao u bijele vladičanske i pjesničke ruke, one što su napisale stihove:

Ja kad listak čujem đe blˊjed k stablu pada, On mi dušu trone svojim padanijem.

„Letio sam po beskrajnijem prostorima gledajući borbu mraka i svjetlosti“ - kaže okrutni i milostivi bog, i odmah zatim: „Muči me sudbina onijeh koza što nestadoše sa granice austrijske.“ Pita: „Je li ispitan slučaj ukradene mazge, je li vraćena vlasniku?“ S nebeskih visina kojima je letio vidio na svojoj siromašnoj zemlji, u svojim četirma nahijama: katunskoj, riječkoj, crmničkoj i lješanskoj, svaku učinjenu nepravdu, kozu, mazgu. Pitao u Tvorca još dvije godine, da bi nam još nešto podario? Mirašu se požalio: „Ne podigoh grad.“ Kao Il Ilij, Konstantin Konstantinopoj, Petar Petrograd, Aleksandar brojne Aleksandrije. Nije mu trebao, kao ni piramide: imao je Lovćen, Komove, Durmitor. Ni Kocit: imao je Moraču. Grad mu je sagradila vila. Grad pun nebeske mehanike i elektrike: kao da su ga snovala dvojica Nikola, Nikola Kopernik i Nikola Tesla, a riječima zido sam Njegoš.

Grad gradila bijela vila Ni na nebo ni na zemlju, No na granu od oblaka. Na grad gradi troje vrata: Jedna vrata sva od zlata, Druga vrata od bisera, Treća vrata od škerleta. Što su vrata suha zlata, Na njih vila sina ženi. Što su vrata od bisera, Na njih vila kćer udava. Što su vrata od škerleta, Na njih vila sama sjedi, Sama sjedi, pogleduje Đe se munja s gromom igra, Mila sestra su dva brata, A nevjesta s dva đevera. Munja groma nadigrala, Mila sestra oba brata, A nevjesta dva đevera.

„Ne bi dato da podignem grad - veli Njegoš Mirašu. - A htio sam. U tome htijenju, viđah kako Cetinje silazi sa neba.“ Je li Cetinje taj vilinski Nebeski Jeruzalem koji se iz zvjezdanoga neba spušta pod Orlov krš? Dimitrije čuje kako je cetinjska „kamena kotlina postala ogromno zemaljsko zvono što objavljuje svoju svemirsku prisutnost“ i vidi kako je „plato iznad Cetinjskog manastira postao živi otok u beskrajnom gluhom prostranstvu svemira.“ Miraš - Njegoš:

„Pogledah u nebo i ne mogoh vjerovati. Na nebu Cetinje, Manastir i Biljarda… Pomiješaše se ljudi i zvijezde, staniše se u nebeska prostranstva“….

Rastvorila se Luča.

Njezin demijurg, vladalac, pjesnik i bog, ima tri trona: tron na Cetinju, tron na Lovćenu i nebeski tron. Kao svi sunčani bogovi i bogovi godišnjih doba, umire svake godine, svakoga dana, i rađa se iz svojih djela, iz svojih rana.

( Petar Gudelj )