U beskraju Njegoševe filozofije čovjeka

Knjiga Sonje Tomović Šundić “Njegoševa filozofija čovjeka” objavljena je koncem 2016. godine kao prvijenac edicije Crnogorska kulturna baština, koju pokreće Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“ iz Podgorice. Ona je još jedan biser u niski koju Tomovićeva niže, a koja je plod njene istinske i dugovremene zaokupljenosti Njegoševim jedinstvenim književnim djelom, ovom prilikom promatranim sa stajališta filozofske antropologije. Minuciozno poznavanje Njegoševe poezije bila je polazna tačka za rekonstruisanje njegovih ideja o čovjeku. Njima se tragalo za saglasjem, ali i mimoilaženjem u odnosu na ideje evropske filozofije i kulture, od antike do današnjeg dana - obilježenog pluralizmom istraživačkih pravaca, škola i metoda.

Sve knjige naše autorke - od plemenita roda Tomovića njegošologa, jesu knjige polilozi: “Njegoševo poetsko bogoslovljenje” objavljena 1991. godine i “Njegoš - pjesnik i mislilac” iz 2006. godine. U novoj knjizi “Njegoševa filozofija čovjeka” detaljno se razlaže Njegoševa kompleksnost doživljaja čovjeka koji se istovremeno uzima kao mikrokosmos, tajna i svjetlost, i kao tragično biće, umno, religiozno, estetsko, etičko, političko i stvaralačko. Ovo su inače i naslovi poglavlja ove raskošne i po svemu značajne knjige. Cjelovitost ponuđenih odgovora dopunjavaju i poglavlje „O ženi - Doživljaj skuplji vijeka“ i „Intermeco“ koje minuciozno otkriva tanane srodnosti između Njegoša i Dantea.

Autorkine studije su poseban izazov svima koji iščitavaju Njegoša, ili će to tek činiti. Ona njegov književni opus predstavlja kao jedan veliki tekst, što on, uistinu, i jeste - sistem unutar kojeg se usklađuje više podsistema. Studija je koncipirana po načelu ukrštaja problemskih ogleda, a ne monografske interpretacije pojedinačnih Njegoševih djela, iako su sva ona uzeta kao predložak (Luča mikrokozma, Gorski vijenac, Šćepan Mali, Bilježnica, male pjesme i pisma).

Posebna vrijednost ovog interdisciplinarnog istraživanja počiva na činjenici da gotovo nema značajnijeg pitanja koje se tiče ove problematike, a na koje autorka nije ponudila do tančina osmišljen odgovor. Svaka cjelina knjige nalik je predivu satkanom od njenih znanja renesansnog vidokruga, koja se dotiču filozofije, etike, antropologije, književnosti i drugih umjetnosti, kao i estetike, teologije i mitologije. Knjiga je napisana stilom intelektualne koncentrisanosti, ali i poetske nadahnutosti, te se tekst s uživanjem čita uprkos zahtjevnoj problematici.

Tomovićeva cijelu studiju objedinjuje stavom da u svim fazama Njegoševog pjesničkog stvaralaštva prvo mjesto zauzima čovjek, tj. da je čovjek središnji pojam Njegoševog promišljanja. On je mikrokosmos čije se bitisanje odvija unutar kosmičkih zbivanja, ali i društveno-istorijske stvarnosti. Čovjekovu poziciju kompleksnijom, ali i smislenijom, čini osobitost njegove prirode, uzajamnost duhovnosti i tjelesnosti: „Svijest, duh, svjetlost, luča, um, duša, pripadaju duhovnom poretku, dok ga bit njegove tjelesne prirode vezuje za konkretan empirijski svijet“ (9). Tomovićeva ističe da je kod Njegoša prisutna ideja o izrazitoj trajnosti duhovne supstance nad materijalnom. Tako je u Luči mikrokozma dosljedno ukazano na suprotnosti dva principa koje čine dualizam između duha i tijela, čovjekovog života u vremenu i čovjekovog života u vječnosti. Takođe su za razumijevanje njegove antropološke misli vrlo važni sintetički sudovi iznijeti u „Bilježnici“:

„Čovjek je minuta bića a vječnost ništožnosti...“ ili

„Čovjek je nemirni atom, trunak zanešeni iz nekakva višega svijeta“.

Poetički horizonti koji se Tomovićevoj otvaraju u ovom susretu sa Njegoševim djelom, tiču se čovjeka kao pojave koja je nemjerljiva sa drugima na zemlji. Čovjek lavira između tjelesnog nemira i tihog mira svog božanskog uma. Obuzet je izazovima svog teško kontrolisanog voljnog momenta i narastajućih ambicija kojima živi život od paradoksa - između uzvišenosti i plemenitosti, tjelesnosti i smrtnosti. „Svojstvo uma ga ʼs besmrtnima ravniʼ dokazujući da je kao stvorenje, čovjek u dosluhu sa duhovnom realnošću, na početku i na kraju egzistencije“ (19).

Pritom, Tomovićeva čitaocima suptilno razotkriva da u svekolikom svom stvaranju, Petar II Petrović Njegoš, po unutrašnjoj vokaciji primarno PJESNIK, zastupa ideju o troslojnosti ljudskog bivstvovanja: estetskom, etičkom i religioznom. Autorka smatra da estetskom odgovara kreativnost - igra i stvaralački princip. Posredstvom etičkog, čovjek vrši moralni izbor, izgrađuje se kao ličnost u zajednici, stvarajući preduslove za politički i društveni život. Religiozna strana čovjekovog bića povezuje njegovu umnost i duhovnost u potrebi saznanja svijeta. Religioznoj dimenziji odgovara religiozno-duhovni doživljaj, koji u sebi objedinjuje ljepotu, dobrotu i istinu.

(Kraj u narednom broju)

( Ljiljana Pajović Dujović )