VIŠE OD RIJEČI
Dres
Problem sa sportom na neki način ima veze sa zaboravljenim sportskim nasljeđem SFRJ. Današnja nastava predmeta Fizičko vaspitanje zapravo nema veze sa onim kako je to izgledalo nekada. Danas djeca do šestog osnovne ništa ne nauče, čak ni da pravilno trče
Uvijek me nervira taj koncentrat demagogije koji, po pravilu, u domaćoj javnosti izazovu ovakve teme. Poteže se patriotizam, sumnjiva retorika nacionalnih čuvara, a u povodu vrhunskih sportista koji prijete oblačenjem nekih drugih dresova. Takođe - nije normalno da se ovoliko čudimo Crnogorcima koji odluče da nastupaju za druge zemlje - bar dok i mi sami imamo ovoliko “uvezenih” reprezentativaca.
Uostalom, umjesto što se javnost bavi stepenom patriotizma kod naših vrhunskih sportista, bolje bi bilo fokusirati se na folirante koji vode neke od sportskih saveza, vođeni interesima koji nipošto ne mogu doprinijeti razmahu sporta. Ti političari - sportski manekeni, u sport unose jednu sasvim drugačiju logiku, zato se i dešava sve što se dešava.
Zanimljivo je i to da, recimo, kada pisci ili slikari promijene nacionalni (reprezentativni) dres to u principu ne izaziva toliku pažnju, a ni gnjev javnosti. U nekim slučajevima to se doživljava kao znak uspjeha.
To je već feler jednog beznadno provincijalnog mentaliteta.
Problem sa sportom na neki način ima veze sa zaboravljenim sportskim nasljeđem SFRJ. Današnja nastava predmeta Fizičko vaspitanje zapravo nema veze sa onim kako je to izgledalo nekada. Danas djeca do šestog osnovne ništa ne nauče, čak ni da pravilno trče. Tek u šestom počinje unekoliko ozbiljnije bavljenje tjelovježbama, sportovima, igrama, pravilima... Nema više ni onih legendarnih entuzijasta - nastavnika fizičkog - kakve pamtimo mi, nešto stariji. Ono što me je naučio Branko Janković i danas dobro znam. Ali, i to je neka druga priča. To je bio školski sistem koji je vjerovao da pravi kompletne ljude, cjelovite ličnosti, a ne tek puku radnu snagu za buduće (uglavnom fiktivne) investitore.
Zadržali smo ono najgore iz starog sistema (političare u savezima), a ne i ono najbolje - predane nastavnike fizičkog, posvećenike koji su stvarali neke od najvećih crnogorskih sportista.
Globalizacija je promijenila i sport. Kao što je promijenila i sve oblasti modernog života. Čak bi se moglo reći da je razvoj sporta u XX vijeku direktno uticao na zamah tako važnog procesa kakav je globalizacija. Nekada su jedini fudbaleri koji su mijenjali reprezentacije bili pripadnici mađarske Lake konjice - igrali su za druge reprezentacije nakon 1956. i sovjetske intervencije. Muka ih je naćerala, u svakom slučaju, a ne izbor vođen ovom ili onom blagodeti.
Danas je drugačije - eto, trenutno je Kanada najveća slovenska sila u tenisu. Za Katar su, donedavno, igrali rukometaši iz Crne Gore, Španije, Kube, Hrvatske. Tako su Katarci stigli do svjetske vicešampionske titule.
Na jednom lijepom krstarenju prije nekoliko godina, glavni na brodu, inače naš Bokelj i stari liberal, objašnjava mi zašto su na svim brodovima njegove kompanije - koja je planetarni lider u kruzingu - gotovo svi ljekari na brodu - iz bivših jugoslovenskih država. “Plata koju ovdje dobijaju ne može motivisati ljekara iz Njemačke ili Italije”, kaže mi, “ali naši ljudi uzimaju bolovanja po pola godine samo da dođu na brod i nešto zarade...” Tako doktori. I nikome ništa. Ali, ako ste sportista javnost od vas očekuje unekoliko drugačiji rezon. Zar se u državi gdje su ljekari, recimo, odavno u ovakvoj situaciji, treba iščuđavati sportistima koji odluče da što bolje unovče svoje znanje? Jedino što imaju, uzgred. Ako treba da biraju između svojih političara i njihovog plitkog patriotizma i tuđih dolara, mnogi neće birati emocijama.
Naravno, kao istrajnog navijača Crne Gore, može to da me žalosti koliko god hoće, ali, ova priča u suštini nema veze sa ljubavlju prema domovini. Ovo je priča o nečemu drugom. Dok toga ne postanemo svjesni, konfuzija će biti sve veća.
( Balša Brković )