Čas boldovane frazeologije

Živimo u teškom vremenu, kojim dominira urušen sistem vrijednosti, a suočavanje sa brojnim izazovima (na našem evropskom putu) nameće potrebu za traženjem drugih, alternativnih rješenja za problem čovjeka u savremenom društvu. Svjedoci smo da mladi ljudi u Crnoj Gori i nemaju mnogo šansi da uspiju, iako se čini da su, u eri interneta, digitalne komunikacije, nastankom globalnog sela, gotovo izjednačeni sa svojim evropskim vršnjacima. Poboljšanje položaja mladih, kroz projekte sezonskog zapošljavanja, raznihmladi u akciji – mladi u riziku – mladi i društvene mreže – mladi i pravo na informisanje – mladi i neformalna edukacija — pojava, zahtijeva ulaganje naših zajedničkih napora za bolje sjutra naše djece. Zbog ovakvih i slično dosadnih kataloških — fraza uvoda, nikad nisam pročitao tekst do kraja. Govora ovog tipa ima čudo i na TV-u, i od toga mi se češe glava.

ILI

U kontekstu efemerno utilitarno koncepcijskih treptaja, koje svakako oslikava ova večerašnja izložba, van svake sumnje mogu reći, da sve liči na divovski susret Erosa i Tanatosa, kao suprotnosti koje se ovdje tako silovito sjedinjuju, i ne liče na kolonijalnu matricu, nego upravo suprotno – na pluriverzalnost (pluri-versality), što će reći globalnu raznovrsnost koju ovi mladi ljudi itekako osjećaju. Sami zagledani u sebe, svojom kritičkom reartikulacijom, kao i zagledani u problem pauperizacije društva i stvaranja jednog prividnog uređenja, ne možemo se otrgnuti utisku o ulozi i funkciji umjetnika u konstruisanju drugih prostora i subjektiviteta, odnosno kontrajavnosti kao nužnosti fizičke manifestacije duhovne Monade (ili Сопства).

Ne znam što znaèi ovaj tekst, iako sam ga ja pisao. Kad god vidim tekst ovoga tipa u umjetni

kim katalozima ili u novinskom propratnom članku neke izložbe, imam osjećaj da je napisan zarad fasciniranja kolega (koji će sjutra napisat nešto slično koristeći se sa dvije nepoznate), a ne da bi se nekom, koga bi to možda I interesovalo, približilo umjetničko djelo. To je svakako i jedan od razloga zbog kojeg se umjetnost udaljila od običnog čovjeka. Ono što je skoro sigurno, ovakve tekstove ne čita niko sem autor, poneki kolega i sam umjetnik, ili neko ko pokušava da, dok pije jutarnju kafu i čita novine, dosegne kauzalnu ravan *.

Siguran sam da bi takve tekstove mogao da generiše softver, koji barata sa dosta lijepih Vujaklija-riječi.

ILI

Da li je i kome danas potreban mladi dizajner? Sad, kad svačija bratanična umije u fotošop, kad ima slatkoga svega da se skine s gugla? Ima li čoeka da ne umije složit farmerke s majicom i kaišem, crvenu sa zelenom a ne kafenu s crnom (iako se sve boje slažu), da ne pominjem istančani brataničin osjećaj za modu i želju da pomiri dvije egzotične životinje na sebi, zebraste cipele i jaguaršara kaiš (makar se posthumno mogu slagat, kad već nisu mogli u prirodnom okruženju – stepi)?

Od malih nogu učimo što je (vizuelno) lijepo. Kad malo porastemo, pametniji smo, pa se ne oslanjamo na svoj ukus, nego znamo da ima ljudi koji se bave tim estetskim kategorijama, pa to „страшно“ cijenimo, nekad i do 1700 €. Kupimo nekakvi patern Luj Viton od 940 €, nije nam ža’ radit mjesec dana po osam sati i dat na dizajn kapota lijepoga 500 eura, te ga je neko izdizajnira’ za četiri dana. Tako je u svim sferama, bitan je dizajn iliti vizuelno, do te mjere da se na to oslanjamo i u prvim očijukanjima sa partnerom/partnerkom. Tako i ono što pravi bitnu razliku između Pariza I Podgorice, opet ima malo veze sa estetikom. Što su te zgrade tamo ljepše I odakle im svijest o tome? Ima li čoeka da mu nije ljepši Jaguar od spuštenoga Golfa šestice, Aјфон od Nokije?

Koja je tu uloga dizajnera iz Crne Gore? Prije svega, da prestane da stavlja živo meso, batake, crevca i džigericu svaki dan kao reklamu i posebni dodatak u novine i na svaki izlog bolje snabdjevene prodavnice, misleći da to lijepo vizuelno komunicira s narodom. Da napravi patern ljepši od Vitona za male pare, da logotipe i reklame iznad skoro svake radnje u CG nanovo dizajnira, da objasni da je nosit Zenja odijelo i špicaste cipele i slušat Bekutu isto kao uparit’ tigraste helanke i majicu od eufrata. Da piše češće ћирилицом zato što je vizuelno ljepša; nema trica i kučica, ч i ш ne mogu bit c i s, a za њ i џ mu ne trebaju dva-tri slova, i da objasni sebi i drugima da to nema veze s politikom ka’ ni dosta drugih stvari; Da piše našim jezikom na plakate, jer mu otac i stričevi ne razumiju engleski najbolje. Da polako širi svijest o lijepom kao oni u Pariz, i kao oni preci što su sagradili Perast, Kotor i ove stare gradove po primorju, a ne da uči zbog diplome, a da mu nečija bratanična bira font za reklamu s iznutricom. Da pokuša objasnit narodu da estetika i-te-kako može biti samo po sebi šuplja, i da potvrdi ono što su vizuelni umjetnici odavno shvatili i zato napravili otklon od estetike – poništili je, a opet pravili vrhunsku umjetnost. Na kraju, da se bavi prelijepim poslom i da uživa dok radi nešto o čemu bankarski službenik (koji prima 1250 € platu, i ne voli što ide na posa’, a mora da bi moga’ vratit povoljne kredite za 20–30 godina iimat’ vazda najnovijega bemvea - trojku – bar da vozi jaguara!) može samo da sanja.

Suština je važnija od forme. U suštini, istina uvijek ispliva na vidjelo. Sve zavisi kako ko gleda na stvari. Vjerujem da je kreativnost suštinska pokretačka snaga i nužni element svakog uspjeha, u različitim formama.

Fakultet vizuelnih umjetnosti Univerziteta Mediteran

* Treća od četiri više mentalne ravni, na kojima boravi duša

Fakultet vizuelnih umjetnosti Univerziteta Mediteran

( Dino Karailo )