Liječi se pisanjem i sanja bolja vremena

“Prokleo me neko na rođenju.../ da bijela hartija bude moja kazna/ i cio život da tražim smisao u svemu/ budem rob misli/ sluškinja slova.../ Prokleo me neko/ žestoko/ da mi olovka bude mač/ pa da nikad ne prestanem da se borim...“, zapisala je pjesnikinja iz Nikšića Sava Radulović.

Ali, ne buni se ona zbog tog “prokletstva”. A i kako bi se bunila kada, ne samo da stvara, nego i živi poeziju.

“Živim svako slovo. Sve što radiš, ako ne radiš iz ljubavi, od srca, bataljuj jer nigdje nećeš stići. Moraš da živiš sve to što pišeš. Moraš da stvaraš bez obzira na sve. Ako misliš da radiš pravu stvar moraš ići dalje pa kako-tako”, kaže za “Vijesti” pjesnikinja čija prva, i za sada, jedini zbirka poezije, nosi naziv “Pjesmom te ćutim”.

A poetesa iz Sjenokosa može mnogo, samo ne i da zaćuti. Može, po potrebi, i da bude “ljekar”. Riješila je da Nikšićane izliječi od “književnog posta” i prepisala jednostavan recept - poetsku kapsulu sa dnevnom dozom slova. Za slučaj da je potrebno “duže liječenje” tu je “Poetska propaganda”- projekat koji je počeo prije nekoliko godina. I još traje.

“Odlučili smo da počnemo da čitamo stihove na najrazličitijim lokacijama, prvenstveno da privučemo mlade ljude koji su lijeni da svrate, a i da se pokažemo u malo drugačijem svjetlu od standardne priče i čitanja stihova na ustaljenim mjestima, uz dobro poznatu parolu ‘ako neće čitalac stihu, hoće stih čitaocu’. Unekoliko smo i uspjeli. Valjda su shvatili da to nije neka dosadna priča već vrlo zanimljive, osmišljene večeri savremene poezije i najrazličitijih programa”, objašnjava Radulović šta je to “Poetska propaganda”.

Ona i ostali mladi nikšićki pjesnici bili su česti gosti/domaćini po lokalima. Uvijek je Nikšić imao svoje boeme, tukli su njegovi damari u ritmu Vitovih stihova, Šobićevih pjesama, Dugovih aforizama. Zato su Sava i njena “braća po peru” odlučili da nazdrave stihovima.

“Čitati u lokalu isto je kao na bilo kom drugom mjestu, čak i opuštenije. Nađete se u krugu mladih ljudi koji troše svakodnevicu i onda ih uhvatite tako da im uz pivo ‘poslužite’ i neki stih koji će nositi danima po džepovima”, uz osmijeh kaže pjesnikinja koja je član Književne zajednice „Vladimir Mijušković“ i Književnog kluba „Poenta poetika“.

Pomenuti klub je, smatra ona, jedno “čarobno prihvatilište mladih stvaralaca koji su svakog dana zreliji, uspješniji i zanimljiviji”, klub koga čine mladi ljudi koji svakodnevno stvaraju i koji su vratili “zaboravljeni poetski duh Nikšiću”.

“Poezija te može odvesti tamo gdje si mislio da nikad nećeš stići. Dajući dio sebe kroz stihove, u stvari dijeliš svoja osjećanja i razmišljanja sa drugima. Uvijek i u svakom vremenu sretneš dobre ljude koji te podrže mimo ustaljenih takmičenja i prijavljivanja na različitim konkursima, što smatram gubljenjem vremena. Nije lako, ali što se tiče poetskog neba, kad tad se skrasi, negdje se ušuška. Što se tiče drugog, sve teže i teže. Teško je jer malo ljudi to prepozna, jer su mnoge stvari namještene, jer koliko god da to dobro radiš shvatiš vremenom da to što stvaraš jeste velika stvar, ali koga briga za to. Nego eto, vjerujmo da idu bolja vremena”, tješi se Radulović.

Prozni poeta priprema i roman

Iako je prvi sastav u osnovnoj školi počela stihovima, priznaje da je uvijek voljela više prozu.

“Svi ti stihovi ‘kuvali’ su se u meni jedan period dok nijesam stisnula petlju i od toga napravila konkretnu priču. Ne kažem slučajno ‘priču’ jer sam negdje uvijek više voljela prozu. Zato mi je i poezija pripovjedačka. Tek na studijama sam ozbiljno počela da stvaram poeziju”, kaže Sava i dodaje da je roman u pripremi, ali da će se pojaviti onda kada “on to sam odluči”. Nada se, uskoro.

Od Rusa je sve krenulo

“Uzore imate kao klinci, poslije se nekako sami formirate kao pjesnik i u različitim periodima imate različita interesovanja. ‘Svašta’ je prolazilo kroz moje ruke a da mi se svidjelo – od Rusa, preko Antića, Vita, Trifunovića, Bukovskog, Pesoe, Dučića, Bećkovića, Miljkovića do Nerude, Prevera, Tagore…”

Galerija

( Svetlana Mandić )