Epsku poeziju pišem da bih razgovorila sebe
Posljednju pjesmu napisala je prije desetak godina, ali čuva sve knjige, kasete i CD-ove
Kada je imala tri godine, Nikšićanka Milica Mićović ostala je paralizovana. Djevočurak iz Velimlja riješio je tada da se bori sa životom i da tako lako ne odustane od borbe. Danas se ova osamdesetdevetogodišnja starica, koja se već pet decenija druži sa desetercom i piše epske poeziju , sa sjetom prisjeća prošlih vremena.
„U desetoj godini sam počela da pišem. Epsku poeziju pišem već 50 godina i član sam guslarskog društva ‘Vuk Karadžić’ iz Nikšića. Počela sam da pišem da bih razgovorila samu sebe, a epska poezija mi je bila najbliža. I pošlo mi je za rukom - uspjela sam sebe da razgovorim”, priča Milica i tužno dodaje da je prije osam godina potpuno legla u postelju i da od tada drugi brinu o njoj.
Prva pjesma koju je napisala bila je “Pogibija Mila Jovovića”, a sada iza sebe ima pet objavljenih knjiga - „Pjesme koje mi život znače“, „Dinastija kuće Petrovića“, „Ne pustite slavu zaboravu““, „Ratni put viteza gvozdenog puka Blagoja Mićkova Krušića“ i „Pogibija Čolaković Đorđija“. Njene pjesme zapale su za oko i brojnim guslarima pa je dobar dio njih i snimljen.
“Guslari su snimili 17 mojih pjesama. Najponosnija sam na pjesmu ‘Pogibija serdara Mijuškovića’, koju pjeva Mitar Karadžić. Milorad Mišo Vujović je snimio sedam mojih pjesama i moram reći da mi se najviše sviđa kako on pjeva moje pjesme”, kaže Milica koja čuva sve kasete i CD-ove na kojima se nalaze njene pjesme i moli personalnog asistenta Nadu Milović, koja vodi računa o njoj, da ih pokaže.
Te pjesme su njena porodica i ono što je održalo u životu.
“Nikoga od porodice nemam. Imala sam dva brata i četiri sestre, ali su umrli. Više ne mogu ni da se potpišem, a ne pjesmu da napišem. Dok su ruke bile sposobne pisale su. Posljednju pjesmu sam napisala prije desetak godina. Od prodaje pjesama finansirala sam izdavanje svojih knjiga. Dolazili su ljudi da im opjevam pogibije djece, braće, i tako sam zarađivala i svoje knjige finansirala”, priznaje ova starica.
Tako je stvorila i malu ušteđevinu, jer od socijalne pomoći koja iznosi 240 eura teško bi mogla da plati ljekove, sredstva za higijenu, komunalije, da živi.
Tvrdi da je asistentkinja Nada Milović “drži u životu” i da je kao član porodice, jer drugu nema.
“Ne znam šta bih radila da mi Udruženje paraplegičara nije obezbijedilo personalnog asistenta. Nada me okreće, da mi da pijem, jedem, sve radi oko mene”.
Starica priča da je Nada svako jutro poljubi kada dođe i kada ode i da joj to puno znači.
“Njena humanost i rad oko mene se ne mogu riječima opisati. Baš dobro radi oko mene i veliki mi je prijatelj”.
Nada kaže da joj je dan ispunjen kada dođe kod Milice.
“Prije četiri godine sam počela da radim kao personalni asistent. Zavoljela sam ovaj posao i zaista ga sa ljubavlju radim. Za osobu kao što je Milica - ništa nije teško. Ona mi je sada kao porodica. Zove me sine. Kada dođem i dočeka me sa osmijehom - uljepša mi dan”.
Kako bi unaprijedili kvalitet života osoba sa invaliditetom (OSI), Udruženje paraplegičara Nikšić realizuje projekat “Personalna asistencija - egzistencijalna potreba OSI“.
“Milica bez mene ne može, ali, iskreno, ni ja bez nje. Ne znam koja bi me obaveza spriječila da ne dođem”, kaže Nada.
Koliko su bliske govori i to što Nada dolazi i vikendom, kada je slobodna.
( Svetlana Mandić )