U knjigama je prošlost živa
Vladari su stvarali ratove; obični ljudi su samo željeli da žive u miru i da napreduju. Kao i danas. U svakom slučaju, romanopisac mora tražiti sukob za naraciju. Srednji vijek u Evropi je stalni izvor inspiracije
Blas Malo (1977) je španski pisac istorijskih romana. Našim čitaocima je dostupan njegov roman “Vezirova osveta” (Vulkan) o sudbini muslimanskog carstva na zapadu. Vezir tog carstva Ibn Zamrak se danonoćno bori da očuva krhki mir između sultana Muhameda V i hrišćanskih zemalja. U dugim noćima, Ibn Zamrak ispisuje stihove koji će krasiti zidove nove palate u Alhambri. Međutim, sjenke prošlosti su duge, a neprijatelji brojni. Sa druge strane Sredozemnog mora zakopana je tajna koja ga može uništiti. Kilometrima daleko od Granade, u kamenolomima Al Marijata zatočeni su Ahmed, Abdel i Ajša, žrtve vezirove žudnje za moći. Njih troje otkriće Ibn Zamrakovu tajnu i otisnuti se na pogibeljno putovanje kako bi se osvetili neprijatelju čija moć i ambicija nemaju granice.
Vi ste po obrazovanju građevinski inženjer, šta Vas je navelo da se bavite književnošću?
- Moja strast za istorijom. Uvijek sam bio zainteresovan za arheologiju i prošlost. U knjigama sam, kao čitalac, našao prozor u fascinantnu prošlost. Jednoga dana pitao sam se da li bih se usudio da pogledam kroz taj prozor kao pisac. Napisao sam kratku priču. Dobio sam nagradu. To je bio početak mog prvog romana, “El Esclavo de la Al-Hamra”, prevedenog na srpski kao “Vezirova osveta”, (Alnari, 2011.). Od tada sam napisao i objavio još tri romana. Možda je to nešto što sam trebao da uradim kako bih se oslobodio mog svakodnevnog posla punog dizajna, proračuna i brojeva.
Pišete uglavnom istorijske romane, šta je uslovilo da se okrenete tom žanru?
- Mislim da je prošlost ključ za našu sadašnjost i našu budućnost. Poznavati je znači bolje znati nas, znati razlog stvari. Naše civilizacije, ratove, naše kulture. Prošlost nije mrtva, već je živa. Svaki put kad otvorite knjigu, sve oživljava na njenim stranicama. I nije mi više bilo dovoljno da budem čitalac. Htio sam da živim u prošlosti. Da dodirujem prošlost, čak i ako je to kroz fikciju i pisanje. I ne samo fikciju. Ja sam učestvovao u događajima istorijskog oživljavanja srednjeg vijeka, što vam daje nove perspektive u razumijevanju kako se živjelo i umiralo prije mnogo vjekova.
U svom romanu “Vezirova osveta” bavite se sukobima muslimanskog carstva i hrišćana na prostoru zapadne Evrope. Koliko ova tema može biti značajna u današnjem dobu?
- Postojao je sukob među kulturama, ali i razumijevanje. Granica nije bila kruta granica. Trgovci su je stalno prelazili. Bilo je ratova i zatvorenika, ali i kontinuiranog toka spasavanja zatvorenika. Vladari su stvarali ratove; obični ljudi su samo željeli da žive u miru i da napreduju. Kao i danas. U svakom slučaju, romanopisac mora tražiti sukob za naraciju. Srednji vijek u Evropi je stalni izvor inspiracije. Neko može otkriti da je sve stvar perspektive, da ne postoje savršeni heroji ili nepremostivi zlikovci.
Vezir je želio mir između sultana i hrišćanskih zemalja i u tom cilju ispisuje interesantne stihove na zidovima nove palate u Alhambri. Znate li sadržaj tih stihova, kakvo je bilo njihovo značenje?
- Vezir Ibn al-Jatib je bio čovjek koga je nosila politika. On je bio mnogo cijenjen kao ambasador među hrišćanskim kraljevima, a on je zbog nesanice bio pisac. Bio je umoran od intriga u palati; od opasnosti od muslimanskog kraljevstva Merinida. On je htio da se odmori od svega. On je jedan od tri pjesnika koji su pisali na zidovima Alhambre. Jedna od njegovih pjesama, hvali Sultana na prijestolu i upoređuje njegovo prisustvo kao blagoslov vode među žednima, kao radost mladoženje kada vidi mladu, kao dugu u susretu sunca.
Ko su bili Ahmed, Abdel i Ajša i zbog čega su njih troje željeli da unište vezira? Kakvu je tajnu skrivao obaj vezir?
- Oni su tri glavna protagonista “Vezirove osvete”, sa njima sam ponovo osmislio doba, običaje nasridskog kraljevstva Granade. Drugi je Abu ibn Zamrak, prijatelj iz djetinjstva Abdel ibn Šalama, stric Ahmeda i otac Abdela i Ajše. Ibn Zamrak će stići s godinama na dvor sultana. Ali tajna će ga uništiti. Roman se vrti oko te tajne. Pored lika Ibn al Jatiba javlja se lik Ibn Zamraka, koji je antagonista knjige. Ibn al Jatib je umoran od ambicije i intrige. Ibn Zamrak, s druge strane, želi sve to i još mnogo više, i neće dozvoliti da ništa, niko, bio prijatelj ili neprijatelj, stoji na njegovom putu.
U romanu “Vezirova osveta” pišete o drugarstvu, prijateljstvu, ali i izdaji i tajnim poslovima koji su se događali u davnoj prošlosti. Da li je moguće ista ta dešavanja smjestiti u današnje doba? Da li se čovjek po svojoj naravi suštinski promijenio od doba “pećinskog čovjeka” do ovog današnjeg, civilizovanog, urbanog?
- To je ono što iznenađuje sve koji su uronjeni u prošlost. Neke ideje se mijenjaju, tehnologija trpi promjene, znanje isto tako, ali ne i ljudi. Nas pokreću iste strasti kao prije više vjekova. Mislim da je to ono što emotivno ujedinjuje čitaoce sa knjigama. Smatraju da se ista pitanja postavljaju iznova i iznova, i na kraju, bez obzira da li su ili nijesu dobili iste odgovore, rezultat je isti. Muškarci se rađaju i umiru, a nijesu srećni. Pa ipak, mi se pitamo zašto. Ta želja da znamo nas ohrabruje da nastavimo život, ohrabruje nas da nastavimo čitanje.
U knjizi “Gospodar Kastilje” pišete o sukobima kralja Alfonsa de Kastilje sa muslimanima, ali i o intrigama i sukobima oko vlasti na njegovom dvoru. Koliko su ti unutrašnji nesporazumi uslovili da Kastilja padne u ruke drugih gospodara?
- Moj prvi roman je bio o Nasridskom kraljevstvu Granade, a moj treći roman je o kraljevini Kastilje. To su dvije knjige koje se ogledaju jedna u drugoj; one se bave savremenim činjenicama sa obje strane granice koja ih razdvaja. I obje knjige pokazuju da su iste ambicije prisutne u oba kraljevstva, iste nade, isti strahovi. Bez obzira na religiju koja ih razdvaja. Fascinantno je vidjeti kako su hrišćanski kraljevi preokrenuli sopstvena uvjerenja kada im je to odgovaralo iz političkih razloga. Imali su nelegitimnu djecu, počinili su krivokletstvo, ubili su mnoge, izdali su svoje plemiće, pa čak i dogovarali sporazume sa svojim sekularnim neprijateljima: muslimanima. Sve je bilo validno u cilju dobijanja kraljevskog trona, podjela između sljedbenika kralja Pedra (za neke je Pravednik, za druge je Okrutnik) i onih koji su podržavali njegovog polubrata, kopile Enrikea od Trastamare.
Kastilja je zemlja brojnih zamkova, istorijskih spomenika, koji je od tih zamkova, po Vama, najznačajniji?
- Cijela Kastilja je puna utvrđenja. Kroz vjekove, stradala je od osvajanja i ponovnih osvajanja od obje strane. Ako me pitate da izaberem, onda biram Dvorac Montijel, gdje je građanski rat donio promjenu dinastije 1369, to je označilo početak kraja Kraljevine Granade, posljednjeg muslimanskog kraljevstva na Zapadu. Ali postoje dvije jedinstvene prednosti koje pokazuju da je uticaj između hršćana i muslimana bio obostran. Mudehar palata kralja Pedra I, i Alambra u Granadi, kralja Muhameda V. Oba objekta, jedan u Sevilji, a drugi u Granadi, bili su antagonisti i takođe su bili blizanci. U njima su arapske i hrišćanske zanatlije sarađivali, i napravili su ih veličanstveno. Oni su ostali da postoje, jer su lijepi i prelijepi, a primjer su da mogu biti izgrađeni, a ne samo uništeni.
Španija ima bogatu istoriju. Španski ratnici su se borili ne samo izvan svoje zemlje, već i izvan svog kontinenta. Koliko je u duhu današnjeg Španca prisutan taj ratnički naboj?
- Kao zaljubljenik u istoriju, sa žaljenjem smatram da Španija, danas, ne vrijednuje svoju istorijsku prošlost, velike činjenice. Istoriju ne cijene učenici na obrazovnim kursevima. Oni zaboravljaju velike činjenice koje su danas sagradile zemlju. Velike činjenice su čak izobličene u školi iz političkih razloga. Zato pišem, takođe. U romanima se mnogo toga može naučiti. Žanr istorijskog romana u Španiji je jedan od najcjenjenijih i razlog može biti da ljudi žele da saznaju više i na drugi način osim na onaj način na koji se u školi uči o prošlosti.
U istoriji su odgovori na mnoga pitanja
U romanu “Marmara u plamenu” pišete o Carigradu sa aspekta istoričara. Zašto su sukobi hrišćana i islama na tim prostorima oduvijek bili toliko inspirativni i za istoričare i za pisce?
- Vizantija je bila posljednja prepreka između Zapada i Istoka. Susret između Vizantijskog carstva i muslimanskog carstva u Damasku je bio važan kulturni šok. Za samo nekoliko godina, carstvo je nastalo u Arabiji, nezaustavljivim osvajanjem Persije, Egipta, Male Azije, Baktrije...
Ali politika nije zaustavila trgovce, oni su bili ti koji propagiraju nove ideje i novo bogatstvo.
O tim sukobima, ima mnogo toga da se kaže. Tu je klica novih knjiga. Ne vjerujem da se nasilje nalazi u središtu religija. Vjerujem da je tumačenje religije to što ambiciozne ljude prisiljava na uzrok nasilja i ekstremizma.
Očaj mnogih čini da budu odani ovim ambicioznim i jakim ljudima. Tako nasilje raste i ukorjenjuje se, a to će biti vrlo teško promijeniti. U konkretnoj istoriji nalaze se odgovori na mnoga aktuelna pitanjima, koja mnogi ne žele da postave.
Galerija
( Vujica Ognjenović )