Oteta domovina - NATO i 1918.

Zamislite sledeću sliku. Dva prijatelja u najboljim godinama se zagrle, onda udalje nekoliko koraka i pucaju jedan u drugog. Smrt po dogovoru. Zvuči suludo i nevjerovatno a desilo se u doba kada je Crnogorcima po prvi put oteta domovina. Bio sam pri kraju osmogodišnje škole kada sam čuo priču i ne pamtim detalje; mislim da se to desilo na brodu ili pred ukrcavanje na brod. Najkraće, posljednji ratnici Stare Crne Gore su morali da napuste Gaetu, gdje su bili u višegodišnjem izbjeglištvu sa iluzijom da će se vratiti da oslobode Crnu Goru. Neki od njih su iz Gaete otišli u svijet, od Turske do Amerike, neki su se vratili u Crnu Goru (kao moj đed i baka sa mojim ocem koji je tada imao 6 godina), a ova dvojica nijesu htjeli ni u svijet ni u Crnu Goru i iz Gaete su svojom voljom otišli - u smrt.

Mislim da razumijem šta su osjećali. Stara Crna Gora je zločinački ubijena 1919. Neosporna je istorijska činjenica da su srpska i francuska vojska krajem 1918. nepozvane ušle u Crnu Goru u trenutku kada na teritoriji Crne Gore više nije bilo austrijske vojske, dakle nije bilo razloga ni za privremeni a kamoli stalni ulazak u Crnu Goru; jedino ime za taj postupak je okupacija. Starim Crnogorcima je oteta i surovo ubijena domovina, postali su ljudi bez domovine. Ova dvojica tragičnih patriota nijesu iz Gaete htjeli u svijet, a nijesu više imali domovine u koju bi se vratili. Umjesto da žive bez domovine, izabrali su da umru sa domovinom.

Da ima Boga, oživio bi 2006. godine sve starocrnogorske mučenike, samo na deset minuta, da vide crnogorsku zastavu ispred zgrade Ujedinjenih Nacija, pa da nastave da počivaju u miru.

Crna Gora je od 2006. do danas po kvalitetu života građana sasvim realno mogla postati jedna od 10 najboljih evropskih država, na sigurnom putu ka najboljoj evropskoj državi. Crna Gora se mogla uzdići do visine planetarnog primjera mudro i humano organizovanog i ekonomski bogatog društva. Crna Gora je mogla biti ponosna i dostojanstvena država kojom ne gospodare ni Rusija ni Amerika, ni Turska ni Srbija, ni Kina ni Evropska unija...

Umjesto toga, tajkunski vrh DPS-a i njegovi sateliti su krenuli u novo otimanje domovine, drugo otimanje i ubijanje domovine za manje od 100 godina. Po svojoj prirodi ovo drugo ubijanje Crne Gore je različito od onoga iz 1918/19, ali nije ništa manje razorno i katastrofalno.

Zbog profita tajkuna koji lako zarađuju na uvozu, donijeta je odluka da se građani hrane uvozom hrane koja je na duži rok štetna za zdravlje, a imali smo bogom dane uslove za proizvodnju hrane vrhunskog kvaliteta. Zbog profita tajkuna je donijeta odluka da se rasprodaju i varvarskom gradnjom unište najljepši djelovi teritorije. Zbog profita tajkuna je pod maskom privatizacije opljačkana bivša društvena imovina. Nesposobnost i pljačka su poprimili takve razmjere da su se morali maskirati ogromnim pozajmicama; dugovi države i opština su nas doveli na prag dužničkog ropstva... Ovo je samo nepotpuna slika katastrofalnog vođenja države koje je Crnu Goru dovelo na prag nestajanja, što će, nažalost, biti mnogo vidljivije već za nekoliko godina.

Crna Gora je danas ekonomski okupirana od strane domaćih i bjelosvjetskih tajkuna, a građani su postali bespomoćne sluge koje rade za golo preživljavanje. Postojeća ekonomska okupacija, dakle otimanje domovine od njenih građana, uskoro će biti kompletirana i krunisana NATO okupacijim koja dolazi pod maskom zaštite Crne Gore.

Kao čovjek i humanista želim ne samo Crnu Goru nego i planetu srećnih i uspješnih ljudi. Jedna anticivilizacijska organizacija kao NATO ne može ni Crnu Goru ni svijet učiniti boljim i humanijim. Moj stav, zašto NATO, niti bilo koji drugi vojni savez, nije dobar za Crnu Goru ću obrazložiti u posebnom tekstu jer prostor to ovde ne dozvoljava.

Sasvim sigurno nijesam ništa manji Crnogorac od onih koji će na ove riječi skočiti da me proglašavaju četnikom i izdajnikom i ruskim plaćenikom... Ne, gospodo, nijesam ništa od toga, samo možda vidim bolje i dalje od vas; kažem samo možda a ne sigurno, iz poštovanja prema drugačijem mišljenju i volio bih kada bi se i vi naučili takvom poštovanju drugačijeg mišljenja.

Kao minimum poštovanja drugačijeg mišljenja odluku o ulasku Crne Gore u NATO treba donijeti na referendumu.

Ako Skupština Crne Gore ipak donese odluku bez referenduma, pogotovo ako odluku donese običnom a ne dvotrećinskom većinom, smatraću tu Skupštinu za novu Podgoričku skupštinu, ništa bolju od one iz 1918. godine. Osjećaću se kao čovjek kome je oteta i ubijena domovina; osjećaću se kao dvojica tragičnih patriota sa početka ove priče, osjećaću se kao moj đed i baka i još mnogi đedovi i bake iz vremena zločinačkog ubistva Stare Crne Gore. Osjećaću se kao čovjek bez domovine.

( Dragan Hajduković )