Žene brane pravo

Bura kreće, nakon kiše, koja nije dobrodošla za one koje protestuju. Još i ona, na kraju ove faze. Od petka riječi tište, misli odlaze od te teme koju mediji, ponovo minorizuju. Piši iz praznine, to je fer, kaže Ruža. Upravo tako, iz praznine pišem, nakon odluke Ustavnog suda da proglasi usklađenim sa Ustavom, izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kojima su umanjene naknade majkama, nakon prekida štrajka glađu oko trideset žena, nakon odluke da se protesti nastave, nakon umora i bola koji nas je sve rasplakao. Ali prije toga nešto o strategiji vlasti.

Kako bi pomjerila fokus sa onog što je zapravo jasna situacija, sa nepravde, obespravljenosti i siromaštva žena, plasirala je informaciju, kroz javni govor prvog među ministrima, da su žene instruirane. Kazano je da žene ne misle svojom glavom, iz usta ove vlasti, kazano je i to da sem političkih igra za vlast i opoziciju, da pobuna koja je proizašla iz socijalnog bunta nije značajna. Sistem institucija (ako se to još može tako nazvati) legalizovao je nepravdu, tako što je zakonodavna vlast igrajući političke igre izglasala sporni zakon, pa vlada sprovela odluku a potom zakon o izmjenama ovjerio Ustavni sud. Pobuna žena je bio odgovor.

Građanski protesti koje je vodio MANS, takođe su imali osnovu u socijalnom buntu. Jedan i drugi su imali neke slične elemente. Bili su građanski, nenasilni, solidarni, i razlikuju se od političkih protesta koji su ponudili elemente nasilja i agresije. Po drugi put građani/ke Crne Gore imali/e su priliku da se uvjere da kada protesti nisu vođeni da bi prerasli u nemire i nasilje, ništa nije srušeno i niko nije stradao. I da mi nismo mentaltet siledžija, divlji balkanski svijet koji najviše poražava sebe. Za Crnu Goru je ovo dobitak, za građane/ke je ovo dobitak bilo da su bili protiv ili za borbu koju su majke vodile. To je promjena koja ostavlja trag i lekcija koja mora biti upamćena. Građanke koje su štrajkovale na platou ispred zgrade Skupštine pokazale su da umiju i da razumiju funkcionisanje demokratije, bolje od onih koji bi trebalo da vode proces demokratizacije. Oni programiraju nerazvoj. U njihovim ratnim i tranzicinonim nasljeđima je odgovor. Žene misle svojom glavom i u političkoj borbi iza njih nije stajao niko. Nisu ni dozvolile.

Ustavni sud i Vlada su se preigrali, dok Skupština i dalje ćuti. Da su htjeli, opozicionari, kojima svakako pripada čast da su bili za sporni Zakon, su se na ovom primjeru mogli vratiti na svoja radna mjesta i obavljati svoje zadatke. Protest majki pred Skupštinom je proporcionalan po značenju njihovog povratka u parlament. Međutim, oni su pali još jednom u pogresku i etos, samo su falile gusle. Ispustili su dragocjene prilike poziva, (štrajkačice ih nisu zvale da bi preuzeli protest i poništili njegovo značenje), da kažu koji su im zadaci i što će da urade u odbranu onog što su glasali. Propustili su priliku da stvar promijene u korist zakona i građanki/na. Potegli su jedan potez u kojem je samoreprezentacija i patrijarhalne floskule jedino što su pokazali. Ima u njihovom djelovanju koje čega još na što se građani/ke ne mogu osloniti, a ne bi ni trebale. Kome nije bilo jasno, sada mora biti: žene su vodile svoju bitku za opstanak svojeg stečenog prava kojeg nisu tražile, a dato im je do kraja života, a koje im onim izmjenama dokidaju na nepravedan način urušavajući time pravni poredak. Opozicionari iz Skupštine su mogli biti pred Skupštinom, mogli su i oni štrajkovati glađu jer su dozvolili da žene budu prevarene i obmanute u njihovo ime. U ime svih koji su inicirali i glasali.

Iako izgleda da je sve rečeno odlukom Ustavnog suda, koji je legitimisao pravnu nesigurnost, proizveo štetu građankama koje su ostvarile pravo i stao na stranu terora (po ko zna koji put), situacija nije dobila svoj epilog. Za majke negdje postoji pravni lijek za njihov problem. Za građane/ke Crne Gore, koji su i ovog puta oćutali očiglednu nepravdu, politikanstvo onih koji čine vlast i opoziciju, predstoji još jednom manipulacija otpočetim procesom predizborne kampanje koji je uočljiv kroz retoriku prvog među ministrima. Uočljiv je strah one veće članice vlasti, koju mora da zabrine ona brojčano manja strana u vlasti, koja, ukoliko uspije da razumije svoju odgovornost, može da djeluje i izađe iz vlasti jer su i oni imali svoje amandmane na zakon. Većinski vlasnik umije sa strategijama, evo ih u Bijelom Polju sa manipulacijom otvaranja fatamorganskih radnih mjesta na mjestu ugašenih i uništenih fabrika, zaobilazeći istinu da je njihovom dugogodišnjom lošom politikom, upravo tu materijalni dokaz. Nije baš slučajno da se iz Bijelog Polja polazi. Prije gašenja industrije i proizvodnje u Bijelom Polju, tamo je radilo petnaest hiljada ljudi. Drugo, dimnu zavjesu koju čine institucije od Ustavnog suda do tužilaštva, sasvim je sigurno da ćemo vidjeti da jaše kao predvodnicu, samo ne znam što će smisliti i staviti nam na sto nakon atentata i državnih udara.

Bila je ovo još jedna od mogućnosti. Građani/ke su opet izgubili i ako do sada nije bilo jasno da je masovna podrška mogla da promijeni okolnosti, neka počnu da misle prije nego u otvorenom procesu u kojem se gube prava i oni ne ostanu bez onih koja im pripadaju, a za koja će sve manje biti onih koji će da ih brane .

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )