Smatranje

I

Početkom oktobra 2016, Inspekcija za kulturna dobra i kulturnu baštinu, dobila je inicijativu dramatične sadržine. Naime, u inicijativi za inspekcijski pregled, između ostalog, stoji: "S obzirom na to da se izvode radovi u neposrednoj blizini kulturnog dobra grad Ulcinj, a u zaštićenoj okolini kulturnog dobra, neophodno je u najhitnijem roku da postupite po ovoj prijavi, a u cilju sprečavanja nastupanja nenadoknadivih posljedica po kulturnu baštinu Crne Gore". Da drama bude veća, bespravni radovi izvođeni su direktno po presudi Vrhovnog suda u Podgorici.

Zakon o zaštiti kulturnih dobara, po ovom pitanju nije ostavljao nikakvu dilemu i to iz više razloga. Radi se prije svega o javnom interesu, a zatim i o pravnoj činjenici, da zaštićena okolina nepokretnog kulturnog dobra, uživa zaštitu jednako kao i samo kulturno dobro, pa shodno tome niko nema pravo da u zaštićenoj okolini vrši bilo koju radnju bez dozvole nadležnog organa.

Cijeneći ozbiljnost situacije, inspektor za kulturna dobra, odmah je postupio po predmetnoj inicijativi i od Uprave za zaštitu kulturnih dobara, zatražio informaciju da li je za spornu katastarsku parcelu, donijeto rješenje koje istu svrstava u kulturna dobra. Odgovor Uprave za zaštitu kulturnih dobara doveo ga je u pravnu dilemu. U odgovoru, pored ostalog, stoji: "Stari grad Ulcinj, stavljen je pod zaštitu Rješenjem br. 1711. od 13. novembra 1961. Takođe Vas informišemo da je uvidom u dokumentaciju ovog organa, konstatovano da se kat. parcela 3608. KO Ulcinj, nalazi neposredno uz bedem Starog grada Ulcinj, te se samim tim smatra da čini sastavni dio ovog kulturnog dobra".

II

Princip pravne zaštite neposredne okoline kulturnog dobra ima dugu tradiciju u CG. O tome najbolje svjedoči član 4, Zakona o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti iz 1949. u kome stoji stav: "U određenim granicama direktno zaštićene nepokretnosti i njene okoline koja podleže ograničenjima iz ovog Zakona, zabranjuje se svaka gradnja ili promjena oblika terena, bez prethodne dozvole nadležnog zavoda za zaštitu". Ovim Zakonom je Zavodu za zaštitu spomenika kulture dodijeljeno ovlaštenje da samostalno odlučuje i odredi granice direktno zaštićene nepokretnosti i njene okoline koja podliježe ograničenjima. Takođe, Zavod je imao dužnost da rješenje o zaštiti dostavi vlasnicima nepokretnosti, a pravosnažno rješenje kojim se pojedina nepokretnost proglašava zaštićenom, uputi nadležnom sudu radi upisa u zemljišne knjige.

Suština zaštite neposredne okoline kulturnog dobra, zadržana je i u Zakonu o zaštiti spomenika kulture CG iz 1960. Rješenje o zaštiti donosi nadležni Zavod, spomenik se upisuje u registar spomenika kulture, a ako je predmet utvrđivanja svojstva spomenika kulture nepokretnost "rješenjem se utvrđuju i granice okoline koja podleže ograničenjima po odredbama ovog zakona". O upisu nepokretnog spomenika kulture u registar, kao i o njegovom brisanju iz registra, Zavod je dužan da obavijestiti vlasnika i nadležni sud, radi upisa u zemljišne knjige. Iako CG novi Zakon o zaštiti spomenika kulture dobija 1977, model da Zavod donosi rješenje kojim se za nepokretnost utvrđuju granice zaštićene okoline, obaveza upisa u registar, dostavljanja rješenja vlasniku i upisa u zemljišne knjige ostaju na snazi.

Značajne promjene u oblasti zaštite spomenika kulture, donosi Zakon o zaštiti spomenika kulture iz 1991. i to u dijelu proglašenja nepokretnih spomenika kulture. Proglašenje nepokretnih spomenika kulture, tada je stavljeno u nadležnost Skupštine CG, na predlog Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Ovaj predlog morao je da sadrži opis nepokretnosti sa osnovnom dokumentacijom, kao i granice nepokretnosti i njene neposredne okoline. Sve ostale obaveze, upisa u registar, dostavljanja rješenja vlasniku i upisa u zemljišne knjige ostale su na snazi.

Kada je Ministarstvo kulture 2006. radilo Izvještaj o stanju kulturne baštine u CG, i zvanično je potvrđeno da obaveza utvrđivanja granica zaštićene okoline spomenika kulture, predviđena po svim ranijim zakonima o zaštiti spomenika kulture, nije nikada izvršena. Pokušaj Vlade da se u par mjeseci odrede granice spomenika kulture i njihove okoline pokazao se kao nerealan, pa je donošenje novog Zakona ostalo jedino rješenje koje je moglo ispeglati brojne formalno pravne propuste, koji se odnose na zaštitu kulturne baštine u Crnoj Gori.

Novi Zakon o zaštiti kulturnih dobara, donesen je 2010. a problem zaštićene okoline riješen je u završnim odredbama članom 143: "Granice zaštićene okoline nepokretnih kulturnih dobara, koje nijesu utvrđene do stupanja na snagu ovog zakona, utvrdiće se u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona."

III

Vratimo se na početak teksta i dilemu koju je imao inspektor za zaštitu kulturnih dobara. Umjesto da od Uprave za zaštitu kulturnih dobara dobije rješenje, kojim je pored Starog grada Ulcinja i predmetna parcela zaštićena kao kulturno dobro, on je dobio samo informaciju da se ona treba smatrati sastavnim dijelom kulturnog dobra. " Smatranje ", kao princip u zaštiti spomenika kulture možda nešto i znači, ali " smatranje " u pravu ne znači ništa. Sada je inspektor mogao da bira, da li da na osnovu "smatranja" izađe na teren i zaustavi izvođenje radova ili da zaključkom odbaci ovu inicijativu.

Sigurno je u tom trenutku pomislio na crkvu sv. Gospođe na Čepurcima, koja je Rješenjem br. 362. od 23. aprila 1960. stavljena pod zaštitu države kao spomenik kulture. Njena kontakt zona je gradsko groblje Čepurci, definisano betonskom ogradom, na površini od preko 100 hiljada metara kvadratnih. Primjenom principa " smatranje " čitavo gradsko groblje Čepurci činilo bi sastavni dio kulturnog dobra. To bi, dakle, značilo da se za svaki iskopani grob, grobnu konstrukciju i spomen ploču treba tražiti saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Zaključak je jasan - ako se zaštićena okolina kulturnih dobara u CG i dalje bude štitila "smatranjem" i rješenjima iz 1961, inspektor za zaštitu kulturnih dobara će se, narodski rečeno - o jadu zabaviti.

( Predrag Malbaša )