Vučić može da promijeni adresu, ali ne i sebe
Srpski premijer se hvali kako voli da igra šah. Ali problem nastaje kad šahovsku kombinatoriku preseli u realni život, gdje on želi da bude i kralj i kraljica i lovac i top i da ne žrtvuje nijednog pješaka
Da li ste ikada imali osjećaj da je jedini razlog zašto imamo izbore, u stvari, da ustanovimo da li su ankete bile tačne?
Pitanje američkog komediografa Roberta Orbana, koji je dogurao i do pisca govora američkog predsjednika Džeralda Forda, aktuelizovano je u posljednjoj sedmici pred izbore za šefa srpske države.
Nedjelju dana pred odluku birača, istraživačke agencije se, uglavnom, spore oko toga da li će Aleksandar Vučić imati 53, ili 54 procenta, te da li će izmišljeni lik biti drugi, ili treći. Drugi krug razmatra se u sferi teorije. Na glasanje bi moglo izaći oko četiri miliona birača, a Vučić, navodno, ima više od dva miliona.
Aktuelni srpski premijer, prema istim izvorima, jedini bi mogao da promijeni ove brojke na svoju štetu, ukoliko napravi neki gaf koji bi razbjesnio birače, izveo ih iz apstinencije, ili preokrenuo njihovu volju. Analize prethodnih izbora u Srbiji govore da se u posljednjoj sedmici čak 700 hiljada birača odlučuje za koga će glasati, a nije nepoznato da izvorni Vučić zna da iskoči iz tijesne kože, pa to ima smisla.
Dva prethodna gafa, međutim nijesu osjetno pomjerila raspoloženje birača. Optužbu SNS-a da je supruga predsjedničkog kandidata Vuka Jeremića šef narko kartela, iskoristio je da kod svojih birača potraži razumijevanje zato što mu stalno pominju brata i mutne poslove. Drugi, potencijalno osjetljivi trenutak za srpske birače, bio je pozivanje na svoju konvenciju bivšeg njemačkog premijera Gerharda Šredera, jednog od lidera Alijanse koja je upravo na taj dan, 24. marta, prije 18 godina započela bombardovanje SRJ. Mali broj desničara uspio je da dobaci modifikovanu parolu: “Vučiću, šrederu!” Veći dio javnosti, kojem je pod dugogodišnjom medijskom anestezijom amputirana volja, mogao je samo da sluša mantru kako cio svijet od Angele Merkel do Putina prihvata i podržava jednog i najboljeg.
Šanse da ključni opozicioni kandidati urade nešto pametno i izazovu desant na kutije, manja je od potencijalne Vučićeve gluposti. Prolongiranje odluke za Vaskrs već bi bilo ravno podvigu, ali i ako preteknu bez ozbiljnijih posljedica po zdravlje, uspjeh je koji ne bi trebalo zanemariti. U kampanji, koju vlast ocjenjuje mirnom i demokratičnom, izvedena je takva demonstracija sile, zapamćena samo u vrijeme kada je tadašnji srpski lider označavan svjetskim parijom, a sadašnji naprednjački prvaci bili njegovi omiljeni šegrti sa posebnim zadatkom tamničenja medija.
Tu su kolone autobusa kroz Srbiju natrpani ljudima sa najlon kesama u kojima su sokovi i sendviči, medijski pogrom protivkandidata i desetine izmaštanih naslovnih stranica, uspostavljanje tabloida kao vrhunskog arbitra sistema vrijednosti, organizovanje čak i sopstvenih navodnih novinarskih istraživačkih mreža, da i tajne službe konačno mogu da objave plodove svog operativnog rada, a da ih niko ne pita za zakon. Tu je demonstriranje sile i bukvalno, kroz policijsku paradu ovog vikenda sa sve “milošima” i “lazarima”, borbenim oklopnim vozilima protiv potencijalnih terorista ili, nedaj bože, demonstranata koji bi napali demokratski izabranu vlast. I još mnogo viđenog, plus “migovi” samo što nijesu...
Drugi izborni krug imao bi djelimično ljekovito dejstvo na srpsku javnost, ne samo zbog suzbijanja neobuzdanog i po posljedicama nepredvidivog trijumfalizma. Teško da bi se u krajnjem ishodu nešto promijenilo, jer dio opozicionih kandidata već trči za Vučića. Ne bi tu bila plodonosna rasprava o strateškim političkim ili ekonomskim stremljenjima Srbije. Kandidati za predsjednika se, kako kaže poznati analitičar, dijele uglavnom na one koji su jasno, ili manje jasno, za Rusiju, a protiv NATO-a je i 90 odsto populacije. Put ka EU i Briselski dijalog o Kosovu nemaju razumnu alternativu, okvir sa MMF-om niko se ne bi usudio da mijenja. Ali, postojala bi, ipak, mogućnost da se sa Vučićem, lice u lice, pred javnošću otvore teme vladavine prava i načina na koji on zamišlja i realizuje upravljanje državom, odnosno čemu se mogu nadati građani dan poslije izbora.
Srpski premijer se hvali da voli da igra šah i često to čini u Briselu, u pauzama dok Mogerini pokušava Tačiju da zavrne ruku, da pristane bar na nešto. Ali, problem nastaje kad šahovsku kombinatoriku preseli u realni život, gdje on želi da bude i kralj i kraljica i lovac i top i da ne žrtvuje nijednog pješaka i da čitavo društvo drži neprestano u šahu, fabrikujući izmišljene državne udare. Zbog toga se održava vrijeme permanetne političke nestabilnosti, sazivaju redovne vanredne konferencije za novinare, svako malo izbori, negativna kadrovska selekcija, odbrana saradnika koji prepisuju naučne radove, učestvuju u malverzacijama, maltretiraju ljude, ili kada su objektivno odgovorni za stradanja. Nema, pritom, nijedne garancije da Vučić iz Nemanjine po shvatanju politike i pragmatizmu neće biti isti taj na Andrićevom vencu. Zapravo, sve ukazuje da hoće.
Biračima bi ovo razjašnjenje licem u lice moglo biti od koristi. Pa, kako kažu kolege sa sajta Peščanik, ako im je i poslije toga dobro - onda ništa.
( Slavoljub Šćekić )