Nezajažljivi investitori i neznanje

Svako je kovač svoje sreće, a mala Mira je bolničarka u Vršcu.

Milovan Ilić - Minimaks

Gdje sam ono stao falim te bože...

Zamoljen sam, u međuvremenu, od strane nekih mladih arhitektica - mnogo mladih i mnogo slatkih - da bacim moje nadaleko čuveno - ekspertsko oko - na plansku dokumentaciju kojom je konkretizovana blistava ideja da se u Podgorici gradi još jedan velelepni neboder - i to baš u nazovi-rubnoj zoni Bloka V, tačno na raskrsnici Bulevara sv. Petra Cetinjskog, odnosno Bulevara Mihaila Lalića i Bulevara Džordža Vašingtona.

Na tom mjestu se u ovom trenutku nalazi kiosk - ni po čemu poseban - a iza kioska, sa sjeverne strane, sve do Ulice Velimira Terzića, imamo i taj vrlo interesantan i svima nama - pogotovo nama Blokopetičanima - mnogo drag komad neobrađenog zemljišta - potes - koji neki od nas doživljavaju kao bogomdano građevinsko zemljište - ili kao razvojnu šansu, što bi se reklo, kao savršen potencijal za valorizaciju (uz podrazumijevajuća nova radna mjesta i ostale benefite) - a drugi pak kao buduću, uređenu zelenu površinu (bez nekih konkretnih benefita - osim u slučaju da neko smatra zelenilo benefitom per se - u gradu u kojem je sve manje zelenila, a sve više betona).

Zamisao da se baš na pomenutom potesu gradi zgradurina visoka 100 metara - velelepno zdanje koje bi predstavljalo i prostorni i vizuelni reper, što bi rekli učeni PG urbanisti, a ujedno i ključnu tačku s one (ili s ove, kako se uzme) strane Morače - počiva na vrlo jednostavnoj premisi: ako smo pomenutu raskrsnicu zatvorili sa tri strane - zašto je ne bismo zatvorili i sa četvrte, sjeverne strane? Zašto je ne bismo kompletno zatvorili? Zašto ne bismo, konačno, zakoračili i na sveto tlo Bloka V?

Ako nismo imali ništa protiv, kao struka, kada se raskrsnica zatvarala sa tri strane, redom - zašto ne bismo pustili da i ovoga puta stvari idu svojim neumitnim tokom. Ima tu neke uvrnute logike, treba priznati. Besmisleno je, uostalom, zgražavati se svaki put kad nekome padne na pamet da krene u valorizaciju, odnosno u eksploataciju očiglednog prostornog resursa. Možete li, pitam ja vas, da zamislite pogled sa vrha budućeg nebodera niz Bulevar sv. Petra Cetinjskog - sve do Hiltona? Ne velim da je dobro što su stvari krenule u pravcu zatvaranja, molim vas - samo velim da se osjeća da su stvari krenule upravo u tom pravcu - jer je malo vjerovatno da će neko blizak ovima koji odlučuju o svemu predložiti neku alternativnu varijantu - jednako atraktivnu. Treba biti realan, ukratko.

Krivi su, ako mene pitate, stari titogradski urbanisti. Bojim se da nikada nikome neće biti do kraja jasno zašto su stari urbanisti preskočili zonu omeđenu Moskovskom ulicom i Bulevarom Džordža Vašingtona sa istoka, odnosno zapada, te Bulevarom Revolucije i Dalmatinskom ulicom sa juga, odnosno sjevera - zonu u kojoj se, nekim čudom, (skoro pa) nikad nije desilo ništa pametno (ne velim da nije bilo dobrih ideja kako da se uredi taj prostor - ali stvari definitivno nisu krenule u dobrom pravcu).

Suštinska greška starih urbanista bi bila u tome što nisu insistirali na dosljednoj integraciji - pogotovo saobraćajnoj integraciji - novih urbanih cjelina - Bloka V i Bloka VI - u postojeću urbanu matricu. I stvari su se nekako vukle do početka devedesetih godina prošlog vijeka - kroz predkataklizmičnu fazu crnogorske arhitekture i urbanizma - da bi u jednom trenutku preuzela nova generacija - koja nije osjećala potrebu da bilo što osmisli, niti je bilo potrebe da se o bilo čemu razmišlja i da se bilo što osmišljava - i tako do današnjih dana: dovoljno je tačno tumačiti migove onih koji su u poziciji da namiguju.

Stari titogradski urbanisti su, dakle, preskočili čitavu jednu zonu - a usput su preskočili da predvide da će se zona koju su preskočili razvijati na način koji neće biti kompatibilan načinu na koji je u ono vrijeme - sredinom sedamdesetih - koncipiran Blok V - a koncipiran je kao odvojena, zaokružena stambena cjelina, na pristojnoj distanci od ostatka grada - bliže selu nego gradu - i bilo je samo pitanje vremena kada će ta dva koncepta - novi koncept skoro-pa-zatvorenog bloka i stari koncept apsolutno otvorenog bloka - doći u svojevrsnu koliziju. Ako je cilj u prevazilaženju te kolizije - a trebalo bi da bude - onda ideja o neboderčini na raskrsnici Bulevara sv. Petra Cetinjskog, odnosno Bulevara Mihaila Lalića i Bulevara Džordža Vašingtona - nije baš najsrećnije rješenje.

Konačno, što se tiče planske dokumentacije koja pokriva ideju o neboderu, primijetio bih da obrađivači - ima ih više, a biće ih još, po svoj prilici - ne vladaju baš sasvim umijećem urbanističke analize - a rudimentarne teorijske postavke, kao i terminologija koju koriste - odavno je to prevaziđeno.

Što li o tome misle mlade i slatke arhitektice da mi je znati...

— Umoran sam od češljanja planske dokumentacije - konstatovah, za početak — Uostalom, teško da je češljanje planske dokumentacije, kako državne tako i one lokalne, bilo kome donijelo bilo što dobro bilo kada. Tako da...

— Ali očajne smo, vi ste nam posljednja nada - povikaše uglas mlade arhitektice, mnogo mlade, mnogo slatke.

— Ako nam ni vi ne otvorite vrata - istupi plavušica u žutoj majici, s natpisom "#vertices" preko malih, lijepo oblikovanih grudi — ako nas i vi odbijete, ako od vas ne dobijemo prijeko potrebni nauk mudri i pripadajuće informacije, biće ozbiljno dovedeni u pitanje naši časni napori usmjereni u pravcu obesmišljavanja ideje o izgradnji te čudovišne građevine, koja bi, bez sumnje, bacila tešku sjenku na Blok V. A svi znamo da je upravo Blok V jedna od najvrijednijih, vjerovatno i najvrijednija arhitektonsko-urbanistička cjelina na teritoriji našeg Glavnog grada, vjerovatno i na teritoriji cijele naše Države CG, vjerovatno i šire.

— Ne bih išao preširoko, ne zanosimo se, molim vas...

— Moramo učiniti sve što je u našoj moći kako nezajažljivi investitor ne bi oskrnavio Blok V, slažete li se?

— OK, ako mi je pripala izuzetna čast da budem vaša posljednja nada, kako kažete, što mi nimalo ne imponuje, upravo suprotno, zanimalo bi me, dušo, ko je bio vaša pretposljednja nada?

Prva stvar koju je trebalo ustanoviti bio je broj parcele na kojoj neko nezajažljiv - u ovom trenutku ne znamo ko - planira da gradi velelepni neboder, najviši u PG, a vjerovatno i u CG. Ne bi imalo smisla da Podgorica bez borbe prepusti Budvi primat po pitanju najviše zgrade u CG.

— A što će nam broj parcele? - upita mlada arhitektica kojoj su sunčane naočari prekrivale pola lica i kojoj je, očigledno, prešlo u manir da postavlja suvišna pitanja.

— Kad iskopate broj reći ću vam zašto nam je potreban. I iskopaše nekako mlade i nadasve slatke arhitektice planski dokument naslovljen: Detaljni urbanistički plan "Blok V - dio" - izmjene i dopune, iz 2012. godine - i to usvojenu verziju. Pa kaže: grafički prilog 1, geodetska podloga - broj parcele: 1146/24.

Nastavak u sljedećem broju...

( Borislav Vukićević )