Katarski dolari opili i Borozana i Simića

Rukometni savez Crne Gore je u srijedu veče obavijestio javnost da su Vuko Borozan i Nebojša Simić saopštili da više neće igrati za svoju reprezentaciju, jer imaju ponude drugih nacionalnih timova.

Nije trebalo mnogo da se „mozga” ko je mogao da ih ubijedi da napuste zemlju u kojoj su rođeni, a stigao je i dokaz - ubuduće će nositi dres Katara. Doskorašnji crnogorski reprezentativci su prošle sedmice boravili u veoma bogatoj zemlji na Bliskom istoku, o čemu govori i fotografija koju je Žarko Marković objavio na društvenim mrežama.

Pored njih trojice, prilikom večere u restoranu u Dohi pozirali su njihov menadžer Saša Bratić, reprezentativac Katara rođen u Doboju, Danijel Šarić, i proslavljeni jugoslovenski golman Zoran-Paša Đorđić, koji u toj zemlji radi kao trener čuvara mreže.

Na tako dalek put za dva dana sigurno nisu išli zbog turističkih razloga, već da se obavežu na vjernost najbogatijoj svjetskoj federaciji... Simić će već u junu moći da postane konkurencija Šariću, a Borozan mora da čeka kraj 2019. godine, kada će proći 36 mjeseci otkako je posljednji put nosio dres „lavova” na takmičarskoj utakmici.

Tužno je što su dva momka na kojima je trebalo da se bazira svijetla budućnost jedne od najtalentovanijih evropskih generacija (selektor Đukić je nedavno rekao da želi da odvede tim na OI u Tokiju) sada prošlost Crne Gore. Dio krivice za to može da snosi RSCG, jer su se igrači često bunili zbog odnosa prema njima, kukali zbog dnevnica, uslova u hotelima, nerijetko i bez osnova, a dio i selektori, bivši i sadašnji...

Problem je, međutim, u njima samima. Mogli su da pitaju direktora reprezentacije Blaža Lisičića i njegovog prethodnika Petra Kapisodu kakvi su uslovi bili u SR Jugoslaviji, za koju su oni igrali. Mogli su i da se zapitaju zašto Nenad Peruničić, Dragan Škrbić, Nedeljko Jovanović i drugi velikani nisu odlučili da odaberu neki drugi dres dok je Jugoslavija bila pod sankcijama. I lako bi dobili odgovor - nacionalni osjećaj im je bio iznad svega, nebitno da li su bili Srbi ili Crnogorci, oni su u toj selekciji predstavljali svoj narod.

Borozan i Simić su, međutim, baš kao i Marković, Goran Stojanović i Jovo Damjanović prije njih, izabrali Katar zbog novca, kao i Branko Vujović Poljsku. Najtragičnije od svega je što su Cetinjanin rođen 1994. godine i Baranin iz generacije 1993. materijalno obezbijeđeni. Borozan je kao jedan od najtalentovanijih igrača svijeta prošle godine baš zbog više novca odabrao astronomsku ponudu Vardara, iako su ga tražili brojni velikani evropskog rukometa, a Simić je nedavno potpisao ugovor sa bundesligašem Melsungenom.

Zbog toga priča o dnevnicama, o rješavanju životnih pitanja i slične, o povredama zbog kojih im je potreban odmor (kako se nevješto branio cetinjski lijevi bek na portalu Handballme), nikako „ne piju vodu”. Otišli su zbog novca i to mora jasno i glasno da se kaže.

Sada bi najlakše bilo kriviti RSCG, halapljive menadžere ili nekog trećeg. Problem je, međutim, u vaspitanju, u osjećaju nacionalnog ponosa. Katar je nudio milione širom svijeta da privoli najtalentovanije svjetske rukometaše da napuste svoje zemlje i zapjevaju himnu „As-Salam al-Amiri” i one čuvene stihove „Kasaman, kasaman... ”, koje su odavno izvježbali Marković, Stojanović i Damjanović, ali je rijetko koga uspio da ubijedi u to.

Dovoljno je samo pogledati listu igrača katarske reprezentacije - tri Sirijca, a samo je jedan igrao za nacionalni tim sada razorene zemlje, dva Egipćanina koja nikada nisu pozvana na spisak „faraona”, po jedan sa istim pedgreom iz Španije, Francuske, Tunisa, BiH i Ujedinjenih Arapskih Emirata, te još samo trojica koja su igrala za svoje zemlje. I to veoma iskusni Kubanac Rafael Kapote, Šarić i Marko Bagarić, između čijih je nastupa za nacionalni tim Hrvatske i Katara prošlo dugih devet godina.

Niko od njih nije bio viđen kao sadašnjost, a kamoli budućnost zemalja iz kojih su došli, već su odlučili da pri kraju karijere zaigraju na velikom takmičenju, kada već nisu mogli sa svojim selekcijama. A iz Crne Gore, zemlje sa svega 650 hiljada stanovnika, i ne više od 200 profesionalnih rukometaša, čak petorica odoše u Katar.

Tu dolazimo do nacionalnog ponosa. Zbog čega šeici nisu uspjeli da angažuju nekog mladog Hrvata ili zašto im nije prošla priča sa gorostasnim Nikolajem Markusenom, kojem su 2012. navodno ponudili milion eura da igra za Katar? Zato što oni dobro znaju šta je klub, a šta reprezentacija i za šta se dobija novac. Tu lekciju su naši rukometaši propustili, kod njih izgleda važi pravilo „ko da više”...

„Čast i bruka žive dovijeka” i izdaja...

Regionalni mediji su u šoku zbog odluke Borozana i Simića.

Srpski portal Balkan-handball.com, koji prati dešavanja u ex-YU, pod naslovom „Čast i bruka žive dovijeka: Borozan i Simić se rastali od Crne Gore” piše da je Crnu Goru počeo da trese „čuveni srpski sindrom da reprezentativci i reprezentativke pod nemuštim izgovorima odlaze iz nacionalnog tima i prelaze da igraju za druge, gdje ih više ‘poštuju i cijene’”.

Hrvatski Index je napisao „Pljačka sa maskom izdaje - Crna Gora ostala bez još dva rukometna dragulja”.

( Nikola Nikolić )