Ne daj se, Građanska!

Moguće da je neprimjereno u ovom času koliko i ustajanje i okretanje ploče u kultnoj pjesmi Aresena Dedića, da koristim sličan filing koji uvlačim u ovaj tekst. Neprimjereno primjerenim riječima se obraćam onoj čija sam građanka. Nedaj se, građanska!

Oduvjek je bilo mladosti. Bilo. Bila je i moja. I neće biti takve. Po čemu. Tek izašli iz ideološkog šinjela. Svako sa svojom diplomom odraslosti. Prispjeli za poslove koji će stvarati sadašnjost. Međutim, rat je presjekao planove kao prste nožem. Iznjedrena ambicija, sačekana prilika i primitivizam da je čitav jedan razred najboljih drugova promijenio našu realnost i utiče na naše živote uspješno se danas prepoznaje u brojnim tekstovima i slikama posvađanih prijatelja. Nezamislivo je postalo mislivo svakim ratnim danom.

Nezamislivo je postalo mislivo insajderskom metom. Sjećam se svog profesora istorije kojeg sam devedesetih viđala na strani malog broja ljudi koji su bili za mir, visokog, koščatog, tvrdog kao stijena kako nas je sve na časovima pobrojavao i glasno misleći otkrivao svakom feler, uz lucidne komentare ko će gdje biti danas sjutra. I to prije devedesetih. Za momka u posljednjoj klupi predviđao je ratničku maramu, a za demokratski um u razredu građansko odijelo njegovog oca i beskrajno ponavljanje. Duhovito i precizno. Ta su dva stila u mojoj generaciji pobijedila. Jedan je imao većinu onih kojima se šaputalo. Drugi je bio ona jedinstvena manjina koja je znala dobiti po glavi pokušavajući da razumije Kamijevog Stranca koji ne plače iako mu je umrla majka. Dobio je u komentarima po glavi jer se nije libio reći nešto o zaleđenosti, patološkoj žalosti. Ili jednostavno nešto drugačije od drugih.

Vidim ih i danas na dvije strane obale. Militantni duh je kroz aktuelnu politiku uspio ono što u školskim danima nije mogao dok je molio za šaptanje. I dalje voli da mu se šapne dok strepi pred pitanjima. Dok strepi da govori pred autoritetima. Godinama se srećemo, pozdravljamo i moguće baš zbog rana iz tih dana najčešće kaže dođi ako imaš kakvu zamolbu. Drugog pak srećem u gradu mirnog, mračnog, ponekad izgubljenog ali uvjek jednakog osmijeha, blagog pozdrava. Distanciranog u žurbi. Pozdrav možemo dati jedno drugom. Zamolbi nema ni on a ni ja. Zajednička ljubav nam je oduvijek bila književnost dok smo bili sami na obali koju su napustili i predali bezvoljno. Svaki put to osjetim kada se u prolazu pogledamo.

Između te dvije karakterne obale stoji naše vrijeme. Vrijeme potrošenih i onih koji su nas trošili po svakom pitanju. Nestalo je smijeha. Nestalo je vedrine. Čak ni bijeli lencuni na obali nemaju više taj svjetlosni i simbolički efekat. Nestalo je malog običnog života između kolone najsiromašnijih i one grupe ekstremno bogatih koji nas svakog dana gaze nogama na svakom mjestu. Onih koji su u mengelama nepravde i onih kojima pravda ništa ne znači. Politika vlasti nastavlja da brani laž i partijsku državu u kojoj je sve strpano u džep a posebno naša sadašnjost i budućnost. Nesmanjenom žestinom brani se puki formalizam dok se kriju iz, kako kažu, nadležne institucije koja će raditi svoj posao. Strategija pokazivanja prstom u “neprijatelja države” je izvedena do savršenstva. Samo se gubi kompas koliko nas je a sve su prilike da ih je više strah onih iz vlastitih redova. Sve će institucije raditi po partijskom poslu. Svakodnevno svjedočimo izvještajima sa tih poslova u kojima se drže za ono što piše na papiru. Nema iskustva iz prakse, nema odgovornosti, nema izvedenih do kraja poslova. Sve liči na pljačku naroda kao u slučaju Dafiment banke, kada se naučilo da onaj koji ima novca treba da ga drži kući u čarapama.Da ćuti da ga ima.

Svako danas svašta traži i očekuje. O stabilnosti i bezbjednosti slušamo trideset godina. Većina ne vjeruje samo sluša. Pali su barski čempresi. Noću. A svako ima svoje čemprese koji mogu pasti. U svim opštinama. I svoje kalnove. I zgrade ispred kojih u po bijela dana lete automobile u vazduh. Pojedinačni slučajevi u serijama poput meksičkih. Brojem. Samo ne pada vlast koja ovo godinama proizvodi.

Proizvodnja kadra, članstva, sistem poslušnika, školski, rodbina. Kreiranja praznine. Sve to ima partija. Dok se proizvodnja partijske države odvija bez većih smetnji uprkos aferama, kako se to zove, danas padaju ljudi kao čempresi. Noću, iznenada ili najavljeno. Svakodnevno čitam kako odlaze sa ovog mjesta veliki koji su se po sjaju ljudskosti prepoznavali. Poslije njih ostaju riječi prijatelja. Tek tim prilikama se osvijetli riječima nečiji život kojeg prepoznajemo samo nakon njegove smrti, tako da baš taj trenutak zasvijetli u našem sivilu u kojem smo poprilično ugašeni. Ne slutimo da sa njima nepovratno odlaze svjetovi, znanje, uspomene, primjeri, iskustvo, misli, mudrost... Odlaskom Zdravka Greba kao da sam ponovo doživjela oticanje, jednog svijeta i vremena.

Mali čovjek sa velikom kovertom. O takvom je pisao Rajh. O šrafu koji poslušno bez da misli radi sve poslove. Tvrdeći da čini samo svoj posao. Krcate su nam institucije malih šrafova čija politika nemiješanja u odgovornost proizvodi i održava zlo. Hana Arent je izazvala bijes jevrejske zajednice kada je napisala da Ajhman nije nacista već banalno zlo malog šrafa koji je na krilima nasilja eugeničkih zakona opravdavao sopstvene radnje držeći se zakona nacističke Njemačke tako što je radio svoj posao. Nije se pitao neslobodan, neodgovoran... Ta atmosfera u kojoj se drži za paragrafe dok ubija okolo bilo pištoljem, riječju ili obješću u kojima nestaje sve naše bogatstvo i potrošena ljudskost - bilansi su našeg banalnog zla devedesetih. Pismonoša nije kriv. On je kolateral. Pismonoša kao svi mi učestvuje. Podržava. Sprječava da se ogoli do kraja. Da se zvuk rešetaka odalji od onih koji su odgovorni za ukidanje života. Silni šrafovi kriminalnog ili nacionalističkog kova su na barikadama uvijek prvi. U šta će se dan pretvoriti, ostaje da se vidi.

Ne daj se, građanska. Ne daj se, pjesmo o ljubavi. Ne daj se, živote, preprodaji. A zapravo mi naviru stihovi Ratka Vujoševića Orevuar Montenegro:

I nebo mrkim vjetrom obavito, I gore što su svoje otpjevale, Putuje sunce samo sebe sito, U meni su se munje pohvatale, Daleke duše legle pod kopito... Orevuar, partijska montenegrina. Ne daj se, Građanska!

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )