U potrazi za polutarom

Na autobusima, u zmijolikoj nepreglednoj koloni koja ovih dana pohodi Srbiju, nije ispisano „Kosovo je srpsko“, ni na jednom, a kamoli na 21 jeziku. Nijesu ni oslikani unutra u pokretne oltare, kao onomad voz za Rašku. Sa bina ne grmi glas pjesnika o „najskupljoj srpskoj reči“ i „polutaru srpske planete“, uz povremene pauze, za aplauz i koliko da nacija pribilježi.

Ovo su prvi predsjednički izbori od višestranačja u Srbiji u kojima Kosovo nije top tema, nije ni u prvih pet. Posljednji ratoborni poklič ispustio je politički počivši Tomislav Nikolić, prijeteći nedavno zbog zaustavljenog šarenog voza, da će on lično u rat na Kosovo, ako treba, podsjećajući da mu ne bi bilo prvi put. Testirao je da li bi mu ta strategija mogla pomoći da opstane u predsjedničkoj trci, pa makar i kontra „malog Aleka“. Nije se primilo. Nikolić je, nekada, u svojim kampanjama nastupao sa parolom „Nikada granica na Merdarima“. Upravo tamo je nedavno započela gradnja prvog graničnog prelaza od tvrdog materijala između Kosova i Srbije. Prethodnih godina, na Kosovo mu nije dozvoljeno da priviri ni povodom mirotvornijih događaja.

Realna politika sasvim je drugačija. Briselski dogovori su, očigledno, ideja EU da Srbija i njena javnost nešto sporije, ali lakše svare kosovsku nezavisnost, a krajnji dometi, kako sada stvari stoje, su prava građana, njihova organizacija unutar kosovskog ustavnog sistema i u sklopu ukupne izgradnje vladavine prava. Negdje daleko je i integracija Kosova u zajednicu evropskih država. Dovoljno je pročitati kolumne Agrona Bajramija, pa razumjeti da je i kosovska politička elita srasla sa kriminalom, poput ostalih na Zapadnom Balkanu, te da su, pored Srba, ugroženi i svi ostali. Zato, toj eliti i odgovara povremeno iskakanje iz briselske agende, da podignu tenzije i prikrije nepočinstva.

Svjestan je ovih ograničenja i mogućnosti Aleksandar Vučić, sa višegodišnjim iskustvom u pregovorima, poslije kojih je Kosovo gotovo uvijek izlazilo sa još ponekim atributom državnosti. Zbog toga, on kosovsko pitanje ne pridodaje svojim pobjedama. Na mitinzima ga, uglavnom, tretira kroz uopštene teme mira i stabilnosti i nešto konkretnija obećanja da će nastaviti da se bori za bezbjednost sunarodnika. On, bolje od drugih u kampanji, može da zna da je spisak teških odluka, bez obzira na već donijete, stalno duži i teži, a mehanizama izvan verbalnih dvoboja i povremenog sluđivanja domaće javnosti skoro da nema. To što se brecnuo Isi Mustafi na samitu u Sarajevu “Jesi li sam smislio, ili ti je neko pomogao oko oduzimanja imovine“, a srpski mediji odmah javili iz pouzdanih izvora, vrhunac je reakcije koja više govori o ličnom očaju, nego o realnoj institucionalnoj snazi. Takva se rečenica vježba u novobeogradskim blokovima, kao peting za opštu tuču, a na svečanoj večeri, osim kratkotrajne neprijatnosti, nije mogla donijeti išta važno. I dan kasnije, odluka srpske vlade da formalno poništi akt kosovske, mogla je po dometima samo da podsjeti na onu čuvenu crnogorsku seosku partijsku organizaciju, koja je tražila povlačenje ruskih trupa iz Čehoslovačke. Uz prijetnju, ako se to ne desi za 48 sati, da će se partijska organizacija opet sastati i donijeti nove zaključke.

Dok srpski javni servis uporno, u skladu sa oficijelnom politikom, pravi jezičke akrobacije kako bi objasnio Tačijevu funkciju („predsjednik privremenih institucija samouprave u Prištini“), konkretniji plan za Kosovo, od deklarativnog pozivanja na dijalog i zaklinjanja da nikada neće priznati nezavisnost, još se ne nazire. Nema ga ni opozicija.

Izuzetak je Nenad Čanak koji, iako je neiskreno i uz „pomoć prijatelja“ ušao u kampanju, sada iskreno priča ono što misli, pa i to da je Kosovo nezavisna država, da Srbija treba da uđe u NATO i slično. Da kaže, spasi dušu i obraduje jedan-dva procenta birača. Ostali se, uglavnom, čuvaju objašnjenja i ne kriju nadanja da se o konačnom statusu neće razgovarati tokom njihovog eventualnog predsjednikovanja, a na duži rok svašta može da se desi, od turbulencija u regionu i EU, do pada meteora.

Saša Janković se u svojim stavovima, umjesto programa, poetski nada da bi se Albanci čak i vratili pod okrilje srpske države, kad ona postane zemlja vladavine prava. Vuk Jeremić bi, kaže, drugačije pregovarao u Briselu, mada mu na ruku ne idu postignuća za vrijeme dok je bio ministar inostranih poslova. Nijedan od njih ne bi bio spreman da promijeni ustavnu preambulu o Kosovu kao dijelu Srbije, koju im je usadio Vojislav Koštunica i sa kojom potpune normalizacije odnosa ne može biti, a ni ulaska Srbije u EU. Da su i nove generacije stasale na istom pelceru svjedoči čak i Beli Preletačević, koji u rijetkim trenucima, satjeran pitanjima o ozbiljnim stvarima, kaže: „Branio bih Ustav i ne bih volio da se prizna Kosovo. Greota je”.

Daleko od realnosti, pa gdje stignu.

( Slavoljub Šćekić )